Djeca rata – traume njemačke ratne generacije

No o jednom se aspektu ratnog stradanja do sada relativno malo govorilo – o stradanjima tadašnje djece u Njemačkoj, kojima je rat upropastio i trajno obilježio njihovo odrastanje.

Nijemci koji danas imaju između 60 i 80 godina Drugi svjetski rat, kao i poslijeratno teško razdoblje obnove razorene zemlje, doživjeli su kao djeca, a ratna su iskustva cijeloj tog generaciji trajno obilježila život. Ta je tema i u sadašnje vrijeme, kada se u svijetu još uvijek vode bezbrojni ratovi, na žalost i te kako aktualna. U Frankfurtu je nedavno održan kongres posvećen upravo toj temi: kako su tadašnja djeca doživjela Drugi svjetski rat i kakve je to posljedice ostavilo u njihovom životu.

Rat, bombardiranja i evakuaciju nisu proživljavala samo djeca u Njemačkoj, već i u svim ostalim zemljama koje je Njemačka okupirala tijekom Drugog svjetskog rata. 60 godina nakon završetka rata tadašnja djeca, a sadašnja generacija 60 do 80-godišnjaka, skreće pozornost na tu problematiku. Neki su od njih bolje, a neki lošije preradili traumatične doživljaje iz tog razdoblja života, no kod svih jasno dolazi do izražaja žalost zbog gubitka djetinjstva i bezbrižnosti koju djeca u svom razvoju inače proživljavaju. Radi se u biti o cijeloj europskoj generaciji koja je cijeli život trpjela psihičke posljedice rata i nasilja i gubitka jednog ili oba roditelja. Neka od te djece imala su sreću da su o svojim doživljajima mogli s nekime razgovarati i na taj ih način ublažiti. Brojna su tadašnja djeca međutim sa svojim post-traumatskim doživljajima proživjela cijeli život. Mnogi od te djece danas , 60 godina nakon završetka rata, proživljavaju tadašnje doživljaje iz djetinjstva.

Psihoanalitičar Hartmut Radebolt ne govori samo kao stručnjak za tu temu, već i iz svog vlastitog iskustva: „Mnogi osjete negdje u svojim srednjim godinama da s njihovim životom nešto nije u redu. Pate od problema u osobnim odnosima, nisu sposobni za trajne veze. Pate od osjećaja da ne znaju tko su, kakve su njihove potrebe i želje, znaju samo to da moraju uvijek biti drugima na usluzi. Postoji i skupina ljudi koja s oko 60, 65 godina primjećuje kako se nešto u njima otvara, nešto o čemu su doduše i ranije razmišljali, no sada to proživljavaju emocionalno.“

Kada je profesor Radebold počeo raditi s pacijentima koji pate od tih simdroma i kod njega samoga su takvi osjećaji izbili na površinu. Bio je to nas zajednički proces, ističe profesor Radebold, koji je o toj temi održao niz predavanja i napisao brojne knjige. Nije nikakva slučajnost što se takvi ojsećaju bude upravo u ovoj životnoj dobi – tadašnja generacija djece sada su postali bake i djede i imaju ponovno kontakt s djecom. Mnogi su od njih cijeli život samo dobro funkcionirali, intenzivno radili u razdoblju obnove zemlje, osnivali obitelji. Sad, kada se nalaze u mirovini, imaju više vremena razmišljati o vlastitom životu. Brojne televizijske i radijske dokumentarne serije o završetku rata također im pomažu da se svijesno prisjećaju vlasititih doživljaja. No ne samo slike iz Drugog svjetskog rata, već i slike stradanja drugih u sadašnjim i nedavnim ratovima , potiču sjećanja na vlasiitta iskustva. Christel Jenker se prisjeća:

„Prvi su puta takva sjećanja ponovno izišla na površinu za vrijeme rata u Bosni. Kada sam vidjela tu djecu i žene u bijegu, pucnjavu, znala sam da sam i ja to isto tako proživljavala. Sve te davne slike iz rata, to mi se prije nije javljalo. Sada jednostavno osjećam potrebu da se s tim osjećajima sasvim konkretno razračunam.“

Christel Jenkner je tada s majkom i dvojicom starije braće bježala iz istočne Prusije. Kasnije su uspjeli, posredstvom Crvenog križa, pronaći oca. Svi su uspjeli preživjeti rat, no prve su godine u razrušenom Hamburgu bile vrlo teške. Ona je ipak uspjela steći obrazovanje, naći posao i osnovati obitelj – doduše uz neke poremećaje, koje zacijelo potječu iz tog ratnog razdoblja. Na primjer, uvijek ima potrebu gomilati veće zalihe hrane nego što je potrebno, ili čak i na vrlo kratka putovanja nositi velike količine hrane. Većina djece te generacije – a samo u Njemačkoj ih je oko 20 milijuna - ipak je relativno dobro savladala ratne traume. Porfesor Dr. Emmy Werner sa sveučičlišta u Berkleyu, koja se već godinama bavi proučavanjem trauma kod djece, pojašnajva kako su u ljudskoj psihi jednostavno ugrađeni određeni mehanizmi preživljavanja koji ljude štite od trauma: „Postoji niz studija koje pokazuju kako djeca sve to moglu dobro prebroditi. Mnogi ljudi, koji su u djetinjstvu svašta pretrpjeli, dožive i duboku starost, a da nikakda ne osjete potrebu za terapijom ili da osjećaju samozažaljenje. No ovdje je moje mišljenje prilično osamljeno jer se nalazim okružena ljudima koji očito trebaju terapiju.“

Emmy Werner navodi kako su mehanizmi, koji štite djecu od raznih stresnih faktora, isti oni mehanizmi koji ljude u ratu štite od dubokih rana i poremećaja ličnosti. Za daljnji razvoj ličnosti presudne su osobe koje prate djetetov razvoj, a to ne moraju uvijek biti roditelji. Do tog je zaključka došla ne samo na osnovu stručnog iskustva od više desetljeća istraživanja, već i na osnovu osobnog iskustva:

„Puno smo toga čuli o dugoročnim posljedicama ratnih iskustava i naravno da se tu radi o brojnim traumamma. Ja sam isto tako dijete iz te ratne generacije i izgubila sam velik broj članova obitelji, preživjela bombardiranje, ali se ipak ne osjećam traumatizirana , jer sam, kao i brojni pripadnici moje generacije, imala priliku te doživljaje preraditi jer sam uz sebe imala ljude koji su mi pomagali.“

Direktor britanskog Centra za istraživanje problema djece izbjeglica Dr. Martin Parsons u Velikoj Brtaniji nailazi na jednako veliki interes za tu tema kao i u Njemačkoj. Mnoga su britanska djeca doživjela bombaridranje, izgubila roditelje, ili bila evakuirana. Parsons naglašava kako i danas haraju ratovi u kojima su najveće žrtve upravo žene i djeca. Bez obzira što mnogi od njih u kasnijem životu ne pate izravno do trauma i poremećaja ličnosti, ta ih sjećanja ipak prate cijeli život.

„U prošlom su ratu počinjene mnoge pogreške i to na svim stranama i mislim da je jedan od najvećih problema taj što se o djeci zapravo vodilo malo računa – njih se na neki način previdjelo. Ne samo djecu koja su bila evakuirana, već i djecu koja su izgubila jednog ili oba roditelja. Tu se djecu nije pitalo kako im je. Još i danas ima ljudi koji, kada vide djecu u ratu i djecu vojnike, kažu – to nije tako važno, djeca će sve to prerasti, djeca sve to mogu preraditi kad odrastu. No naša istraživanja pokazuju da to nije uvijek tako. Mnogi to mogu, ali je i velik broj onih koji zbog takvih ratnih doživljaja imaju tijekom cijelog života velike probleme, ističe profesor Parsons.“