1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

"Da vam ispričam jednu priču"

N. deVries / A. Šubić10. veljače 2014

Mnogi se još sjećaju priča koje su čuli dok su bili mali. Tu su naučili mnogo od običaja, povijesti i tradicije. Zato su upravo takve priče od golemog značaja za kulture gdje niti nema pisane riječi, poput onih u Africi.

https://p.dw.com/p/1B4mc
Plakat za nastup Usifu Jalloha
Foto: DW/N.deVries

Priče iz djetinjstva jednostavno ostaju u glavi i u dubokoj starosti. O zecu i kornjači, o hrabrom krojaču... Ali makar ih sve znamo, ipak ćemo i mi rado opet poslušati tu istu priču ako je netko vješto priča. Tako se i John Saad smješka kad sluša Usifa Jalloha kada priča o Anansiju, poznatom junaku afričkih bajki.

Priča uz mnogo dosjetki i imitira mnoštvo raznih glasova, ali i u njegovoj priči je tu neka pouka. I to je srž cijele priče, kaže Saad koji je odrastao u Sijeri Leoneu.

I dok su priče važne i u kulturama gdje postoje i knjige i slikovnice, one su još mnogo važnije u kulturama Afrike. Pričanje tih priča se još nekako održalo u nekim zemljama zapadne Afrike kao što su Gvineja ili Burkina Faso, ali Saad nam se žali kako je u njegovoj domovini Sijeri Leoneu ta tradicija praktično mrtva.

Usifu Jalloh u Sijera Leoneu
Usifu Jalloh priča uz mnogo dosjetki, imitira glasove i, kako ga je učila baka, 'kad otvore usta od smijeha, ulij im istinu'.Foto: DW/N.deVries

Tko smo i što smo, bez naše kulture?

On se još sjeća, osobito doba oko Božića, kad su dolazili putujući pripovjedači i pričali priče. "To su bile priče o životinjama s ljudskim svojstvima i čuli ste stvari koje su vas učili o moralu, učili su vas o vašoj povijesti, o porijeklu vaše obitelji, o ratnicima koji su dolazili, o osvajačima koji su nas osvojili ili kojima smo se uspjeli oduprijeti. Ali danas nije ostalo mnogo od svega toga," objašnjava nam Saad.

Za njega, to je presudno za čitavu kulturu Sijera Leonea. "Što više gubimo našu vlastitu kulturu, bit će nam gore. Jer gubimo naš identitet, a kad ga jednom izgubite, ne nalazite se nigdje. Ne možete se okrenuti niti ovdje, niti tamo."

Što je najgore, čak niti pripovjedač kojeg sluša, Usifu Jalloh zapravo već dugo ne živi u Sijera Leoneu. On je tu rođen, u Kamakwieu na sjeveru zemlje. I on je svoje prve priče čuo još kao mališan, od djeda i baka i druge rodbine. "To nije samo da sjedite i da se smijete. Moja baka mi je uvijek govorila; 'škakljaj ih i kad su im usta otvorena od smijeha, ulij im istinu'. Tako su i moje priče zabavne, ali i prepune informacija koje trebaju uhvatiti i dešifrirati, kako bi onda mladi ljudi koji me slušaju donijeli odluku, gdje žele da ova zemlja krene."

Dvanaestogodišnji dječak vojnik sa svojim kalašnjikovim.
Mališani Sijera Leonea, umjesto da im rođaci pričaju priče o lukavom Anansiju, mnogo godina su proveli s puškom u ruci, uz zločine i nasilje.Foto: picture-alliance/dpa

Ubijena i izmučena tradicija

Jalloh trenutno živi u Velikoj Britaniji, ali je već nekoliko tjedana u svojoj staroj domovini. Kaže kako mu se čini kako je on trenutno još jedini pripovjedač koji još uvijek priča priče u toj zemlji. On se obraća mladim ljudima i nada se da će oživjeti ovu tradiciju jer se i on slaže kako je Sijera Leone izgubio svoj identitet.

U tom odumiranju je, kaže Jalloh, bilo mnogo faktora. Na primjer, već u razdoblju kad je Sijera Leone bila britanska kolonija je već počelo izumiranje tradicije pripovijedanja. Ali smrtonosni udarac toj dugoj tradiciji je svakako bio nedavni rat u Sijera Leoneu koji je trajao dugih jedanaest godina i koliko-toliko završio tek 2002.

U tom ratu je najmanje pedeset tisuća ljudi ubijeno, a na tisuće je pobjeglo iz zemlje. Jalloh se žali kako mnogi mladi muškarci i žene, sada u svojim dvadesetim i tridesetim, zbog rata nikad nisu niti bili u prilici upoznati tu tradiciju. Nada se da će sada barem on podsjetiti i možda opet oživjeti taj običaj.

Mladi u Freetownu u Sijerra Leoneu
Najgora bijeda čak nije niti siromaštvo, nego kad se izgubi i vlastiti identitet.Foto: DW

Mladi slušaju i žele još

Kako se čini, dok je Jalloh pričao svoju priču pred mladima jedne gimnazije u Freetownu, mogao bi uspjeti u svojoj misiji. Jedna od učenica, Diana Doherty se odlično zabavljala i slaže se kako tu tradiciju svakako treba vratiti u njenu domovinu. "Mi mladi slijedimo i imitiramo toliko toga sa Zapada, ali gubimo našu kulturu, čak i po odjeći. Toliko toga gubimo. Kad bi mogli imati dva ili tri pripovjedača kao što je Usifu da nam dolaze u Sijera Leone svake godine, barem svaka tri mjeseca po netko, onda bi i naša generacija shvatila kako nam nešto nedostaje", smatra Doherty.

Ona je pak uvjerena kako može nešto i učiniti da pomogne opstanku te tradicije. Radi na lokalnoj televizijskoj i radio postaji i planira tjednu emisiju u kojoj će biti i pričanje tih starih priča. Jalloh se također nada kako će biti više mladih koji će poželjeti oživjeti tu tradiciju pričanja priča i obećava svu pomoć koju može pružiti.

"Duboko sam uvjeren kako spas Sijera Leonea leži u kulturi ove zemlje i umjetničkoj tradiciji. Tek kad otkriju tu njihovu vlastitu osobnost, naći će i razlog biti građani Sijera Leonea", smatra posljednji pripovjedač te zemlje.