Crnogorska kvadratura (crkvenog) kruga | Politika | DW | 17.01.2020
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

Crnogorska kvadratura (crkvenog) kruga

Sukobi oko pitanja vlasništva nad crkvenom imovinom u Crnoj Gori pokazuju duboku podijeljenost društva. Dobre argumente imaju i jedni i drugi. Rješenje je u dijalogu, smatra njemački politolog Lazaros Miliopoulos.

Ključna odredba novog Zakona o slobodi vjeroispovijesti je ona koja se odnosi na pitanje crkvenog vlasništva u Crnoj Gori. Na prvi pogled se dakle radi o pravnom sporu: tko je vlasnik dobara i nekretnina koje u Crnoj Gori koristi Srpska pravoslavna crkva (SPC). Dok zagovarači zakona smatraju da sve ono za što Crkva ne može valjano dokazati da joj je kao vlasnišvo pripadalo prije 1918. godine automatski prelazi u vlasništvo države, protivnici argumentiraju da se tu radi o dobrima koja su SPC-u dana ili darovana djelomice još u srednjem vijeku, pa je iluzorno tu sada tražiti neke izvatke iz zemljišnih knjiga.

Kome što pripada

Formalno se tu radi o opravdanoj intenciji crnogorske države, smatra Lazaros Miliopoulos, politolog sa Sveučilišta u Bonnu i stručnjak za pitanja pravoslavlja – potrebno je znati što kome pripada. "No ne samo u Crnoj Cori, i u drugim zemljama u jugoistočnoj Europi, primjerice u Grčkoj, je ponekad vrlo teško dokazati vlasnišvo. Često se tu radilo o darovanjima, a potvrde o tome više ne postoje. To je ozbiljan argument."

Lazaros Miliopoulos

Politolog i stručnjak za pravoslavlje Lazaros Miliopoulos

Pritom, kaže Miliopoulos u razgovoru za DW, "crnogorska vlada ne tvrdi da je ona vlasnik, već želi prije svega razjasniti vlasničke odnose između države, Crnogorske crkve i Srpske pravoslavne crkve". To je, naglašava, uobičajeno kako u drugim državama jugoistočne Europe u kojima djeluju pravoslavne crkve, tako i na Zapadu. Ukoliko pak dođe do podržavljenja crkvenih dobara, to nije moguće bez odštete: "Nije moguće bez odštete naprosto oduzeti vlasništvo Crkve, ukoliko se želi ostati u okvirima pravne države. To ne bi bilo ni u skladu s europskim pravnim normama."

Breme povijesti

Važnu ulogu u svemu igra i povijesna dimenzija. Trenutno u Crnoj Gori postoje dvije pravoslavne crkve. S jedne strane je Mitropolija crnogorsko-primorska, koja je dio SPC-a s patrijarhom u Beogradu. Ona je kanonski priznata. S druge je strane 1993. osnovana Crnogorska pravoslavna crkva (CPC). Ona, gledano iz perspektive kanonskog prava, nije priznata kao autokefalna, dakle kao samostalna. Ona međutim ima podršku crnogorske države: "Nastaje dojam da (ovim zakonom) Vlada podržava jednu crkvu koja je iz perspektive cjelokupnog pravoslavlja šizmatska crkva", kaže Miliopoulos.

CPC se u opravdanju svog stremljenja ka samostalnosti poziva na priznatu autokefalnost Crnogoske crkve koja je uspostavljena za vrijeme Osmanskog carstva, u 18. stoljeću, ali je ponovo izgubljena nakon osnivanja Kraljevine Jugoslavije 1918. Tada je ova crkva ponovo pripojena Srpskoj pravoslavnoj crkvi, kao mitropolija unutar nje. Obje se ove crkve smatraju nasljednicama Crnogorske pravoslavne crkve i polažu pravo na dobra koja je ona posjedovala. Faktička situacija danas je da CPC za sada vrši službu u nekoliko kapela na Cetinju i jednoj crkvi u Kotoru, ali polaže pravo na sve crkve i manastire na teritoriju Crne Gore koje su trenutno u vlasništvu SPC-a.

Prosvjed u Cetinju

Uzavrele strasti u Crnoj Gori

Dobrovoljno ili prisilno?

Po mišljenju stručnjaka za pravoslavlje Lazarusa Miliopoulusa, pri utvrđivanju vlasništva pred međunarodnim institucijama, prije svega pred Europskim sudom pravde u Luxemburgu, će "ključnu ulogu igrati odgovor na pitanje, je li u razdoblju između 1918. i 1920., u vrijeme osnivanja Kraljevine Jugoslavije, prijenos vlasništva crnogorske autokefalne mitropolije Srpskoj pravoslavnoj crkvi uslijedio dobrovoljno, ili uz prijetnju sile odnosno ucjenama. Postoje dokumenti koji potvrđuju da je mitropolit protestirao protiv tog prijenosa vlasništva, ali postoje i dokumenti iz kojih proizlazi suprotno."

Miliopoulos je uvjeren da će na kraju to biti presudno u pravnom smislu, jer "ukoliko bi se pokazalo da nije vršen pritisak, onda naravno postoji legitimno polaganje prava SPC-a na vlasništvo". No, dodaje ovaj politolog, razjašnjavanje tog pitanja će biti vrlo dugotrajan proces.

Država, nacija i crkva

Pitanje vlasništva je međutim samo jedna dimenzija spora. Druga je politička: reguliranje crkvenog vlasništva je u funkciji potvrde i obrane crnogorskog identiteta. Zagovornici posebnosti i samosvojnosti crnogorske nacije i države, koji se nalaze kako u redovima vladajuće stranke Mile Đukanovića, tako i u redovima opozicije, predbacuju Srpskoj pravoslavnoj crkvi da negira postojanje Crnogoraca, a time i crnogorske države, te da tvrde da su to sve Srbi. Po njima to je dio velikosrpske politike kojom se dirigira iz Beograda - i kao sjedišta srpske vlade, i kao sjedišta Patrijaršije SPC-a. "Rasprava o tom pitanju je rasprava o jednom od posljednjih poglavlja i posljednjih pitanja referenduma o nezavisnosti iz 2006. godine", rekao je nedavno u razgovoru za DW crnogorski opozicioni političar Ranko Krivokapić.

Tu istovremenost težnji ka crkvenoj i nacionalnoj samostalnosti potvrđuje i Lazaros Miliopoulos. "Kada je riječ o nezavisnosti crnogorske crkve, tu političke snage oko Đukanovića imaju vrlo proaktivnu ulogu. A jednako je tako i na drugoj strani: pokret za nezavisnost crkve je djelomice vrlo politički i nacionalno orijentiran."

Saborni Hram Hristovog Vaskrsenja i crkva Svetog Spasa

Čiji je Saborni Hram Hristovog Vaskrsenja u Podgorici?

Povezivanje crkve i politike za pravoslavlje, posebno u jugoistočnoj Europi, nije međutim neka posebnost Crne Gore, objašnjava bonnski stručnjak. "Da su te crkve uvijek i nacionalne crkve, to ima povijesne korijene. Oko njih se okupljao narod u vrijeme osmanske vladavine. One su bile neka vrsta političke institucije kršćana u Osmanskom carstvu. Kasnije, u 19. i 20. stoljeću, ta se tradicija povezala s nacionalnim i nacionalističkim pokretima i otuda je nastala jaka nacionalna povezanost pravoslavnih crkava. To je tako u Srbiji jednako kao i u Rumunjskoj, Bugarskoj ili Grčkoj."

Tu onda uvijek postoji i opasnost političke instrumentalizacije crkve u nacionalnom smislu, napominje Miliopoulos. "Uvijek ima nacionalističkih pretjerivanja kada se uđe u političku sferu." Tako je i u slučaju Crne Gore, i to na obje strane. Dok se s jedne strane osporava crnogorski nacionalni identitet, s druge se strane u pitanje dovodi kanonski karakter srpske patrijaršije, kaže Miliopoulos.

Dijalog je rješenje

Pogrešno je međutim, smatra ovaj politolog, paušalno tvrditi da Srpska pravoslavna crkva ne priznaje crnogorski nacionalni identitet. "Postoje umjereni i politički razumni glasovi koji kažu da bi te dvije razine – crkvenu i političku – trebalo jasnije odijeliti jednu od druge. Oni kažu: mi se ne moramo politički na ovaj ili onaj način pozicionirati, mada ustrajemo na tome da se poštuje i prihvaća kanonska jurisdikcija."

Prosvjed protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti

Prosvjed protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti

Trenutno su u crnogorskom sporu obje strane ukopane na svojim isključivim pozicijama. Rješenje bi, međutim, smatra Miliopoulos, trebalo tražiti u tome "da u nekom obliku država sjedne za stol s obje crkve i pokuša problem riješiti u dijalogu, prije nego se krene u kolektivizaciju odnosno podržavljenje crkvenog dobra koje se smatra nejasnim".

Preporuka Venecijanske komisije

U tom se pravcu kreće i prijedlog tzv. Venecijanske komisije. To je europska institucija čiji je zadatak savjetovanje država oko ustavno-pravnih pitanja odnosno davanje mišljenja o usklađenosti zakonodavstva pojedinih zemalja koje su već članice EU-a ili tome teže s pravnim načelima Unije. U svom izvještaju o pitanju crkvenog vlasništva u Crnoj Gori Komisija niti jednoj niti drugoj strani ne daje za pravo, već je "zauzela srednju poziciju", kaže Miliopoulos.

Europski stručnjaci smatraju da je potrebno cijeli proces postaviti na druge osnove. "Komisija predlaže da se sporna pitanja rješavaju dijalogom. To je pokušaj da se krene drugim pravcem – da svi sjednu za stol i pokušaju pronaći konsenzualno rješenje, zajedno, a ne jedni protiv drugih." Oduzimanje vlasništva bez odštete, kaže Miliopoulos, sasvim sigurno ne vodi u tom smjeru – država se ne može uplitati u vlasničke odnose kako joj je volja i crkvi samo tako oduzimati posjed. To definitivno ne bi bilo u skladu s europskim normama.