Coprnice su opet u Zagrebu!

Inspirirane romanima književnice i novinarke Marije Jurić Zagorke i gradskim legendama o vješticama, skupina zagrebačkih poduzetnica osmislila je nesvakidašnji projekt pod nazivom "Gornjogradske coprnice". Posljednja vještica („coprnica" ili „coprnjica" kako su „sluškinje nečastivog" zvali u ovim krajevima) na području Zagreba progonjena je i mučena 1758. godine, u vrijeme kad se od te prakse u ostatku Europe već odavno bilo odustalo. Njezino ime bilo je Herucina Magda Logomer koju je ljubomorna susjeda bila optužila da se pretvara u muhu. Spasila ju je carica Marija Terezija naredbom da je se dovede u Beč u kojemu je nesretna žena obavila liječničke preglede, oporavila se i vratila se kući.

Nakon tog slučaja, na caričino insistiranje prekinuto je i u Hrvatskoj s praksom progona vještica, a Herucinu Magdu Logomer književnica Marija Jurić Zagorka kasnije će ovjekovječiti u romanu "Grička vještica".

Improvizirani rekviziti i odlični kostimi

Njezina sudbina kao i sudbina mnogih drugih žena i muškaraca koji su stradali u hrvatskim progonima vještica danas na ulicama Zagreba oživljavaju Gornjogradske coprnice. One su nastale idejom Manuele Tunjić i Suzane Antonić, a danas tim Coprnica čini 10 žena. Direktorica projekta je Martina Findrik koja je i magistrirala na temu "Vještičarenja i čarobnjaštva srednjovjekovnog Gradeca".

U razgovoru za Deutsche Welle ističe kako projekt ne bi bilo moguće pokrenuti da u samom početku nije bilo podrške Vesne Leiner, muzejske pedagogice u Muzeju grada Zagreba koja im je pomogla da dobiju i potporu zagrebačke Turističke zajednice i razviju projekt.

No, projekt je tako dobro primljen kod publike da Coprnicama od ove godine više ne treba institucionalna potpora i sad posluju posve se oslanjajući na prihode koje uberu svojim turističkim turama, a koje, osim kostimirane šetnje i priča o vješticama, čine i uzbudljive scenske izvedbe na gradskim ulicama i trgovima.

“Isprva su naši kostimi bili jako skromni, kao i rekviziti, tako da smo se snalazile na različite načine od posjeta buvljacima, second hand dućanima, obiteljskim ormarima, hobby art shopu i sl. Nimalo glamurozno, ali vrijedno iskustvo na koje smo ponosne! Većinu naših rekvizita smo same izradile, dok smo tek nekoliko kupile po stvarno skromnim cijenama. No, za kostime smo štedjele i angažirale Melitu Kukec, inače stručnjakinju za barokne kostime koja je iskustvo stekla stvarajući kreacije za Varaždinske barokne večeri. Što se tiče ostatka stajlinga, sve mi coprnice vješte smo u izradi frizura, dok umjesto šminke radije koristimo vještičje pomade”, kaže uz osmijeh Findrik.

Zagorka još živi u Zagrebu

Mjesečno u prosjeku imaju 12 javnih izvedbi petkom i vikendom, ali pored toga imaju i privatne obilaske za poslovne grupe i posjetitelje raznih konferencija. Grupe su uglavnom pune i bude više od 30 posjetitelja, a u poslovnim grupama bude i više od pedesetak znatiželjnika pa se moraju podijeliti u dvije grupe koje program slušaju simultano. Program izvode na hrvatskom i engleskom jeziku. U ovom obilasku posjetitelji dobivaju i dar, a poklone izrađuju same.

Budući da posjetitelji, uz kostimirane Coprnice, šeću gradom pod vještičjim šeširima pitali smo Findrik susreću li se na ulicama s predrasudama i praznovjerjem prolaznika.

"Kako je Zagreb dom Marije Jurić Zagorke, prvakinje feminizma u ovim krajevima koja je priču o progonima vještica uobličila u kultnu 'Gričku vješticu’, to je većini građana prva asocijacija. Na brojnim policama (zagrebačkih stanova) stoje njena djela i mnogo nas je koji smo odrasli gutajući njene priče, oni danas malo stariji i oni nešto mlađi. To je zasigurno pridonijelo da se kod čitatelja osvijesti ovo mračno razdoblje. Naravno, izuzetaka uvijek ima i ljudi koji su poprilično praznovjerni i zaziru od 'tih stvari' toliko da u našim kostimima ne mogu prepoznati predstavu i čak nam se ni ne približavaju. Više je ipak onih koji će reagirati s interesom. Nađe se i pokoja moram to grubo izreći 'neuravnotežena osoba' po čijem mišljenju 'izazivamo vraga'. No to su stvarno izuzetci koji su i inače skloni izgredima. Nadamo se da će s vremenom nestati i oni praznovjerni", kaže Findrik.

Crkva tolerantna, poneko se boji „zazivanja đavla"

Budući da se dio programa odvija i pred Zagrebačkom katedralom, zanimalo nas je jesu li se na Kaptolu bunili i prigovarali zbog toga. "Nikad nismo imali problema s Kaptolom, niti nam je itko uložio prigovor. Zbog rute kojom se krećemo, grupa susreće i redovnike i redovnice, ali do sad nitko nije doživio nikakvu neugodnost ili komentiranje od strane nekog tko službeno pripada Crkvi. Pretpostavljamo da ne odobravaju vještičje šešire, ali pokazuju iznimnu tolerantnost. Znalo je biti komentara od strane vjernika, posebice ako bi zatekli grupu s vještičjim šeširima nedaleko od crkve i to po izlasku s mise. No za to i mi snosimo odgovornost. Namjera nam naravno nije nekog provocirati vještičjim šeširima, već su nam oni najefektnije sredstvo da prepoznamo članove grupe. Trudimo se da unatoč smjeru rute ne povrijedimo nečije vjerske osjećaje, tako da radimo male izmjene u kretanju", kaže Findrik.

Martinu, koja se tijekom ture pojavljuje u nekoliko uloga pa i proricateljke Sibile i vračare Kate Cankovice, najviše je dotaknula sudbina Jele Rogačice iz 15. stoljeća. “Njen slučaj prethodi masovnim progonima, ali prekršaj koji je 'počinila' smatrao se u očima gradskog suda legitimnim da je se procesuira. Da je netko pitao Jelu je li vještica, vjerojatno bi odgovorila da nije, priznala bi tek da se bavi travarstvom. Završila je na sudu jer je izvršavala čin 'ljubavne magije’ kako bi njena rođakinja po udaji ponovno zadobila ljubav svoga muža. Taj muž bio je Jelin rođak Luka koji je svoju ženu tukao te su njih dvije u nedostatku bilo kakve zaštite drugih muškaraca imale samo jedan način djelovanja, bacanje čini. Jela je ženu kupala u vodi s raznim biljem, a potom i podmetnula neku smjesu svojem rođaku pod krevet, te su ih zbog tog naposljetku i uhvatili. Tomi je pridodana i još ozbiljnija optužba, čovjek koji je odsjedao u Jelinoj kući pronađenoj je ubijen, a ona je zbog svojih 'djelatnosti' postala jedina osumnjičena te je naposljetku preminula od posljedica mučenja odbijajući priznati ubojstvo", pripovjeda Martina.

Priča i o samim ženama

Znanja i vještine, poput travarstva koje su se nekad smatrale vještičarenjem, žive i danas jer su se prenosila unutar obitelji: proricanja su u kriznim vremenima uvijek popularna. No, šetnja kroz vještičju povijest Zagreba podsjetit će vas na okrutnu sudbinu žena i, u manjem broju, muškaraca koji su progonjeni pod optužbama da se bave vještičarenjem, a nerijetko je izvor tih optužbi bila puka zavist.

"U hrvatskom društvu, kao i u mnogim drugima, postoji ukorijenjen strah od vještice. Tim likom plaše se djeca i stigmatiziraju atipične žene. U novije vrijeme nema odmazde, a koliko je u prošlosti taj strah od stigmatizirane žene u narodu prerastao u nasilje teško je procijeniti obzirom da se to često odvijalo na vlastitu ruku, bez institucija. Naša šetnja, likovi i ljudi koji sudjeluju u izvedbi su ženska priča. Ne zato što osjećamo animozitet prema suprotnom spolu ili nešto slično. Već zato što poput Zagorke i drugih povjesničarki želimo uključiti ženu kao sudionika prošlosti. Ne samo kao sporednu ličnost ili žrtvu, iako su to nesumnjivo mnoge i bile, već i nekog tko je djelovao i snalazio se oruđem koje je joj prvo stajalo na raspolaganju, intuicijom", zaključila je Findrik.