Carina za CO2 na granicama EU-a: revolucija ili protekcionizam? | Politika | DW | 09.12.2021
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Europska unija

Carina za CO2 na granicama EU-a: revolucija ili protekcionizam?

Europska unija žuri s uvođenjem mjera za zaštitu klime i uvodi carinu za ugljični dioksid na uvezenu robu. Je li to početak održivije svjetske trgovine ili čisti protekcionizam?

Dimnjaci iz kojih izlazi gust dim

Izlučivanje ugljičnog dioksida pri proizvodnji će se naplaćivati pri uvozu robe u EU

Europska unija je pooštrila svoje klimatske ciljeve: do 2030. želi smanjiti emisiju štetnih plinova za 55 posto umjesto ranije planiranih 40 posto. Da bi to postigla mora brzo reorganizirati svoju industriju koja najviše emitira štetne plinove. Veliki zagađivači će plaćati više za CO2 i tako biti prinuđeni prijeći na proizvodne procese povoljnije za klimu.

Kako bi se izbjeglo da se proizvođači iz EU-a u međunarodnoj konkurenciji nađu u nepovoljnoj situaciji Europska komisija planira i CO2-carinu na uvoz iz inozemstva.

Carbon Border Adjustment Mechanism (CBAM) ili Mehanizam za prilagođavanje ugljika na granici (CBAM) je nešto sasvim novo u svijetu. Ovim mehanizmom bi bio pogođen uvoz čelika, cementa, aluminija, umjetnoga gnojiva i energije.

Drugim riječima, ako kineska kompanija želi u EU izvesti čelik koji je proizveo više CO2 od čelika proizvedenog u EU-u, mora platiti cijenu po toni CO2 koja važi u EU-u. Prema ocjeni Europske komisije mehanizam bi trebao stupiti na snagu od 2026.

Jedan od ciljeva je da se poduzeća u EU-u natjera da proizvode održivije, a da pritom zbog povećane cijene emisije CO2 ne budu u lošijoj poziciji u globalnom ratu cijena.

Radnik u tvornici HeidelbergCement

Uvozni cement će osjetno poskupjeti

„Ekonomske osnove su veoma jednostavne. U EU-u imamo visoke cijene CO2 u odnosu na druge. To stavlja proizvođače iz EU-a u nepovoljan položaj kada se natječu s drugim zemljama", kaže Hector Pollitt, ekonomist za održivo liderstvo sa Sveučilišta Cambridge (CISL).

Cijena CO2 u EU-u naglo skočila

Već sada 11.000 industrijskih kompanija kao što su rafinerije nafte i čeličane, kao i aluminijske, metalne, cementne i kemijske kompanije moraju plaćati porez na emisiju CO2 kada prijeđu dozvoljenu granicu.

Takozvani EU-sustav trgovanja emisijama CO2 uveden 2005. nije bio baš uspješan - zbog iznimaka za mnoge kompanije i niske cijene CO2. Tako je 2016. cijena bila samo 3 eura po toni. No, u tekućoj 2021. cijena CO2 u EU-u se više nego udvostručila i sada iznosi 69 eura po toni.

Stroj u rudniku kalija

Ruska tvrtka Uralkali bi morala plaćati veću carinu na svoje umjetno gnojivo

Carina na uvoznu robu prvenstveno je namijenjena sprječavanju takozvanog „curenja ugljika", bježanja od visokih cijena CO2.

„Naš trud bi bio uzaludan kada bi kompanije migrirale kako bi izbjegle cijenu CO2 u EU-u", rekao je povjerenik EU-a za ekonomska i monetarna pitanja Paolo Gentiloni. Novi mehanizam ima za cilj spriječiti firme da premjeste svoju proizvodnju iz EU-a u zemlje s nižim ekološkim standardima kako bi odatle prodavale robu u EU.

Trgovinski rat ili „karbonski klub"

Zemlje koje su najteže pogođene ovim mehanizmom su Rusija, Kina, Turska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Ukrajina, Južna Koreja i Indija.

Još je otvoreno hoće li planirana nova carina EU-a važiti u sklopu Svjetske trgovinske organizacije. Potencijal za sukob svakako postoji.

Ako zemlje vide carinu na CO2 kao protekcionizam i poduzmu protumjere, ne može se isključiti ni mogućnost trgovinskog rata, kaže Sanna Markkanen, analitičarka također s Cambridgea. Sve u svemu, međutim, ona vidi prilično pozitivne znake razvoja održivijeg međunarodnog trgovinskog sustava.

„Postoje dobri razlozi da EU i SAD zaista pokušaju raditi zajedno i uspostaviti takozvani 'Klub ugljika' (‚Carbon Club‘).

EU inzistira da je mehanizam „instrument zaštite okoliša, a ne carina", rekao je povjerenik Gentiloni.

Dalekovod

I električna struja iz uvoza će biti puno skuplja

Suradnja EU-a i SAD-a mogla bi podići cijenu „prljavog” čelika iz Kine. Ovo bi možda moglo smanjiti prednost kineskih kompanija koje su imale koristi od državnih subvencija i nižih ekoloških standarda, kaže Kevin Dempsey iz krovne organizacije sjevernoameričkih proizvođača čelika AISI. Pored zaštite vlastite ekonomije, EU carinom na CO2 također ima za cilj izvršiti pritisak na druge zemlje da što prije učine svoju ekonomiju održivijom.

Pritisak na druge zemlje već djeluje

Čini se da ovo već djelomice funkcionira. U Turskoj je ova najava očigledno pomogla u ratifikaciji Pariškog klimatskog sporazuma u listopadu 2021.

Australski ministar trgovine Dan Tehan nedavno je istakao da njegova zemlja mora strahovati za svoj izvoz. Australija planira ogromnu ekspanziju proizvodnje energije iz fosilnih goriva i jedan je od najvećih izlučivača CO2 na svijetu. U međuvremenu je, međutim, Australija usvojila cilj da do 2050. bude klimatski neutralna.

Prema izračunima Sanne Markkanen i Hectora Pollitta, kompanije u EU-u mogle bi donekle imati koristi od veće potražnje i viših cijena robe iz inozemstva koja više ugrožava klimu: do 2030. bruto domaći proizvod u EU-u mogao bi porasti za 0,2 posto i moglo bi biti otvoreno do 600.000 novih radnih mjesta.

Ekološki standardi mogli bi naštetiti siromašnim zemljama

Točno je da bi mehanizam mogao biti sredstvo pritiska na velike trgovinske partnere i moćne, financijski jake zemlje. Ali siromašnije zemlje, koje su u velikoj mjeri ovisne o trgovini s EU-om, mogle bi biti ostavljene na cjedilu, upozorava Chiara Putaturo, savjetnica za nejednakost i poreznu politiku u EU-uredu nevladine organizacije Oxfam.

Povećanje cijene proizvoda iz tih zemalja moglo bi „dovesti do nižeg izvoza u EU, što bi imalo negativne efekte na radna mjesta i na porezne prihode u ovim zemljama. To bi čak moglo potkopati ulaganja u održivu transformaciju jedne zemlje".

Valjci aluminija

Bit će pogođena i proizvodnja aluminija

Nova carina će posebno pogoditi industrije čelika i aluminija u Mozambiku, Zambiji, Sijera Leoneu i Gambiji. Roba iz najmanje razvijenih zemalja (LDC) čini samo 0,1 posto ukupnog uvoza EU-a. Međutim, carine mogu imati ozbiljne posljedice za pojedine zemlje. Za Mozambik, primjerice, gdje 70 posto ljudi živi ispod granice siromaštva. Više od polovice izvoza čelika i aluminija iz te zemlje ide u EU.

Neke ključne stvari su još nejasne

Iznimke za određene zemlje još nisu predviđeni. Prema Oxfamu, između 1990. i 2015. za oko polovicu globalne emisije štetnih plinova bilo je odgovorno 10 posto najbogatijih u svijetu – od kojih većina živi u SAD-u i EU-u. Najsiromašnijih 50 posto svijeta, pak, izazvalo je sedam posto emisije.

„Zato moramo biti vrlo oprezni kada tražimo od drugih zemalja da plate za problem koji smo sami stvorili", kaže Putatoro.

A kako točno treba izračunati bilancu ugljika nekog proizvoda, još uvijek nije jasno. Trenutno ne postoji standardizirana procedura, kaže Sanna Markkanen.

Za zemlje u razvoju „uvođenje ovih metoda obračuna moglo bi biti i strašno skupo, tako da u mnogim slučajevima manji proizvođači ne bi imali ni kapacitet da provedu te mjere".

Za sada se ne planira ciljano ulaganje prihoda EU-a od carine na CO2 u održivi razvoj. Veliki broj nevladinih organizacija stoga traži da se ovaj novac stavi na raspolaganje za veću zaštitu klime i za prilagođavanje klimatskim promjenama - Europskoj uniji, ali prije svega zemljama s niskim prihodima na globalnom jugu.