Borbe političara oko prošlosti

Politika počinje sličiti na rekonstrukciju povijesti. Ne govorim o komemoracijama, polaganju vijenaca i ponovljenim pogrebima, stvarima koje su trenutno u modi. Novi kulturni borci idu još dalje; bacaju se u ozbiljne ratove na linijama fronte iz prošlosti. U rekonstrukcijama bitaka, odrasli ljudi navlače kostime i bore se jedni protiv drugih tupim mačevima ili plastičnim kopljima. Neki hoće provjeriti povijesne teze, za neke je to ritual u čast palih predaka, dok neki samo žele kroz zabavu ubiti vrijeme. I dok se na komemoracijama obilježavaju raniji događaji koji su ostavili traga u kolektivnom pamćenju, pri povijesnim rekonstrukcijama se radi o želji da se povijest promijeni pokušajima da se isprave nepravde iz prošlosti.

Na primjer, Bugari njeguju ritual rekonstrukcije Travanjskoj ustanka iz 1876. protiv osmanske vladavine. Pritom je važno da se tom pokušaju oslobađanja daju herojska dimenzija i poseban povijesni značaj, iako je on krvavo ugušen. U zabavnom parku "Staljinova linija" u Bjelorusiji, vojnim igrama se slavi sovjetski obrambeni projekt koji je u stvarnosti bio – fijasko.

Simbolične borbe za povijesne likove

Prije svega nas populisti vole vraćati u prošlost. Uzmimo za primjer grčke neonaciste Zlatne zore. Oni svake godine insceniraju nacionalistički šou kiča kod spomenika koji evocira bitku kod Termopila između Grka i Perzijanaca. Njihova poruka je jasna: oni obećavaju da će se do smrti boriti protiv navodne "invazije" migranata, ali i protiv svakog miješanja europskog "imperija" u pitanja slobodoljubive domovine.

Otvaranje starih rana je posebno omiljena metoda skretanja pozornosti sa stvarnih problema sadašnjosti. Kao u slučaju pravih ratova, simbolični konflikti jačaju političku legitimaciju protivnika – i zato oni nisu protiv kooperacije na toj razini. "Makedonsko pitanje", koje je nekada izazvalo tragične Balkanske ratove, u regiji je oživljeno simboličnim borbama oko povijesnih likova kao što su Aleksandar Veliki ili Samuilo (jedan od poslednjih careva prvog bugarskog carstva). No, čudno je što izgleda da i borba protiv vladavine Osmanlija postaje sve intenzivnija - iako se ona još početkom 20. stoljeća završila na čitavom Balkanu. A i borba protiv komunističkog tlačenja ili svega drugog što je prošlo, kao da je naknadno sve jača.

Vraćanje igre zvane "Povijest" na nulu

Sve to ne važi samo za jugoistočnu periferiju Europe. Britansko glasanje za Brexit je u velikoj mjeri bilo pod utjecajem sjećanja na "Empire" gdje sunce nikad ne zalazi. Donald Trump je obećao da će ponovo Ameriku učiniti velikom što bi moglo implicirati prevlast bijelog muškarca. S druge strane, mnogi ljudi iz bivših kolonija ponovno doživljavaju nepravde zbog kojih su patili njihovi preci, a to pojačavaju filmovi i rituali sjećanja. Ovaj emotivni "sirovi materijal" su instrumentalizirali Al Qaida i Islamska država.

Nostalgija za prošlošću je melankolični osjećaj. Turski nobelovac Orhan Pamuk upotrebljava neprevodivu riječ "Uzun" (s konotacijama kao što su: tuga, briga, ali i otuđenje od boga) kada govori o prohujalom sjaju osmanskog carstva koji je zauvijek izgubljen. Ali, populisti imaju sasvim drugi način prizivanja prošlosti: oni je energično rekonstruiraju, kao da bi svi kasniji nesretni događaji mogli čarolijom nestati i kao da bi igra koja se zove "Povijest" mogla ponovno početi od nule.

Ideja budućnosti se urušila

Vjeruje li netko stvarno da bi zemlje srednje veličine poput Ujedinjenog Kraljevstva ili Turske ponovno mogle postati imperiji? Ili da u našem globaliziranom svijetu još može biti ponosnih nacionalnih država s homogenim stanovništvom? Objašnjenje politike povijesnih rekonstrukcija je eksplozija identiteta. Građanin i konzument želi pravo na vlastiti identitet s onu stranu posla, automobila i pametnog telefona. Zašto bi živio s bolom izgubljenih bitaka iz prošlosti, s poniženjem koje su doživjeli njegovi preci ili s gubitkom teritorija? Povjesničari kažu da su se stvari odvijale onako kako su se odvijale, ali zašto slušati te "birokrate"?

U osnovi, ideja budućnosti se urušila. Živimo sa sve više slika katastrofa, klimatske apokalipse i terorizma, asteroida i virusa. U međuvremenu smo postali uvjereni da našoj djeci neće biti bolje nego nama. U najboljem slučaju se nadamo da će dobiti ono što mi imamo. Nije li čudno što političari budućnosti okreću leđa sadašnjosti i radije se angažiraju u borbi za oslobođenje potlačene prošlosti?

Ivajlo Dičev je profesor kulturne antropologije na Sveučilištu u Sofiji. Predavao je, između ostalog, u Njemačkoj, Francuskoj i SAD-u.