Bolje bez pop zvijezda i njihove pomoći

Prošlo je dvadeset i pet godina otkako je britanski glazbenik Bob Geldof na Live Aidu, jednom od najpoznatijih koncerata organiziranih u dobrotvorne svrhe, pozvao svijet da svojim donacijama pomogne Africi.

"Morate sada posegnuti za telefonom i izvaditi novac! Ne idite večeras u gostionicu, molim Vas, ostanite kod kuće i dajte mi novac! Upravo SADA ljudi umiru - stoga dajte mi svoj novac!", vikao je 1985. s pozornice organizator Live Aida, Bob Geldof.

Polagati račune svojim građanima, a ne donatorima

Više novca može riješiti afrički problem. To su tada vjerovali Geldof i rock pjevač Bono, a u to su uvjereni i danas. No književnica iz Zambije Dambisa Moyo se ne slaže: "Afrika ne treba više pomoći, nego manje. Afrika treba vlade koje će polagati račune i to svojim građanima, a ne donatorima! Ove vlade trebaju birati građani, a ne neke poznate pop zvijezde. Nitko ne želi da njegova budućnost i budućnost njegove djece ovisi o pop zvijezdama koje žive u sasvim drugom svijetu."

Damisa Moyo autorica je knjige "Dead Aid" čiji naziv igra riječima i u prijevodu znači "mrtva pomoć", za razliku od Live Aid (živa pomoć) kako se zvala čuvena dobrotvorna koncertna akcija Boba Geldofa iz 1985. Ova je knjiga izazvala veliku pozornost, jer autorica u njoj traži da se obustavi kopletno slanje pomoći za razvoj. I tvrdi da stanovništvo ionako jedva primjećuje promjenu.

"Novac od pomoći iz dobrih vođa čini loše, a iz loših još gore. Novcem kojeg dobivaju mogu raspolaati kako žele, gotovo bez ikakvih uvjeta. Industrija pomoći izvrsno živi od toga što Afrikancima posuđuje novac, i tako se sve vrti u krug." A to se prije svega odnosi na pomoć za proračun. Pri tome vlade ili međunarodne institucije poput Svjetske banke novac daju izravno za državni proračun neke zemlje. Time, smatra Moyo, neki predsjednik prije hrani svoj račun u Švicarskoj nego svoj narod.

Šest Marshallovih planova

Nedostatak novca stvarno ne može biti razlog zbog kojeg Afrika nikako da stane na vlastite noge. Ekonomist iz Gane George Ayittey je izračunao da je od 1960. u ovaj kontinent upumpan iznos šest puta veći od Marshallova plana, programa obnove kojim se poslije Drugog svjetskog rata SAD bio izvukao iz krize. Sav taj novac nije pomogao. U mnogim je zemljama stanje danas gore nego u vrijeme kada nisu dobivale pomoć. Siromaštvo i stopa smrtnosti kod djece u mnogim su mjestima porasli.

I kenijski ekonomist James Shikwati sličnog je mišljenja: "Afrikanci su danas ovisni o pomoći za razvoj. Zanemarili su vlastite mogućnosti i izvore. Rezultat svega je da se s potencijalom Afrike uopće više ne računa." Afrika i danas snabdijeva razvijene industrijske zemlje važnim sirovinama, ali većina afričkog stanovništva od toga nema nikakve koristi, tvrdi Shikwati. Od te pomoći korist izvlače samo žive elite.

I nekadašnji njemački diplomat Volker Seitz je nakon dugogodišnjeg boravka u Africi izgubio bilo kakvo idealističko gledište na pomoć ovom kontinentu. On tvrdi da su se pripadnici tamošnje elite naviknuli da međunarodne dobrotvorne organizacije za njih obavljaju posao kojeg oni sami ne žele raditi. Naučili su kako šarmirati takve organizacije i kako ih usmjeravati jednu protiv druge. "Sve vlade koje ja poznajem, čim iskrsne neki problem, prvo pomisle na međunarodnu pomoć. Niti jedna vlada ne pokušava sama pronaći rješenje. Pa i zašto bi?

Oni koji žele dati pomoć stoje već u redu. Trebala bi nas peći savjest, jer nas uopće ne zanima zbog čega je ta toliko razvijena branša pružanja pomoći nerazvijenima toliko malo postigla. Službena industrija pomoći nerazvijenima i njena administracija ne žele to uopće znati. Ne žele se uopće pozabaviti uzrocima cijele te mizerije tamo. Bilo kakva diskusija o tome se izbjegava, kako se ne bi ugrozila navodna sredstva. Ali, dobronamjernim malim poklonima nećete riješiti društvene temeljne probleme", kaže Seitz.

Autor: Marc Dugge/ sk

Odg. urednica: Marijana Ljubičić