1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a
Zdravlje

„Svojim ponašanjem mi istinski kontroliramo širenje virusa“

Zorica Ilić
3. listopada 2021

„Ako imate percepciju da je kontrola u rukama nekog vanjskog faktora, u ovom slučaju virusa, prirodno je da ćete se bojati te njegove moći“, kaže psiholog Bojan Šošić. No u stvarnosti je drugačije.

https://p.dw.com/p/416jA
Bojan Šošić
Foto: Privat

DW: Mnogi se slažu u procjeni da će posljedice pandemije koronavirusa za mentalno zdravlje tek biti primjetne. U isto vrijeme se stalno govori o mjerama protiv sprečavanja širenja virusa i u kojoj mjeri su država i društvo u BiH adekvatno odgovorili na ovaj izazov. No, kako procjenjujete poduzete korake u cilju zaštite mentalnog zdravlja stanovništva?

Šošić: Sasvim u skladu s dosadašnjim praksama, mi smo na planu zaštite mentalnog zdravlja bili dobri jedino u trošenju novca tuđih poreznih obveznika. Ovdje praktično nema ulaganja ni dugoročnog razmišljanja o razvoju tog sektora vlastitim resursima, materijalnim ili nematerijalnim. Ali ukratko, mislim da je sve jasno ako stvari postavimo u perspektivu toga da čak i da nam se nude najkvalitetnije usluge najefikasnijih službi za zaštitu mentalnog zdravlja, ono što stvarni donositelji odluka čine i govore u ovoj zemlji svakodnevno, jednostavno i nedvosmisleno potire ono što bi mogla postići i armija psihologa i psihijatara da je imamo.

Moć u rukama nedobronamjernih ljudi

Strah je kod većine logična reakcija na situaciju s neizvjesnim ishodom. No, tko kontrolira sadašnje stanje: virus ili pak građani imaju moć da preuzmu kontrolu? Koliko je ovo važno za promjenu percepcije građana, odnosno mentalno zdravlje?

Izrazito je važno za mentalno zdravlje da ljudi očuvaju osjećaj nečega što se zove agentnost, stanje u kojem mi kao racionalna bića djelujemo ka postizanju određenih ciljeva, imamo moć nad nekim uvjetima i procesima. Blizak ovome je i pojam lokusa kontrole. Ako vjerujete da vi nečim određujete ishode nekih relevantnih procesa, kažemo da imate unutrašnji lokus kontrole. Dakle, sebi ste pripisali izvjesnu moć. Duboko vjerujem da je upravo na ovoj liniji trebalo graditi pristup informiranja javnosti o tome kako se ponašati od početka pandemije. Ako imate percepciju da je kontrola u rukama nekog vanjskog faktora, u ovom slučaju virusa, prirodno da ćete se bojati te njegove moći. A stvarnost jest da ljudi svojim vladanjem u nekim situacijama mogu utjecati na vjerojatnost širenja zaraze. Svojim ponašanjem mi istinski kontroliramo širenje virusa. Taj kut gledanja je trebalo njegovati, naglašavajući da je tako zapravo uvijek bilo u sličnim situacijama, pa i u slučaju često uspoređivane španjolske gripe.

Ovako smo dobili situaciju da su ljudi paradoksalno nastojali prisvajati za sebe osjećaj neke moći nad situacijom tako što su širili neke tobože skrivene informacije, a zapravo neistine ili u najboljem slučaju spekulacije. U realnosti ta moć se tako samo još više izmjestila u ruke nimalo dobronamjernih ljudi. Da nije bilo prekomjernog straha i razumljive, ali ipak u konačnici štetne potrebe da se na ovaj način ljudi zaštite od toga što se osjećaju da su prepušteni u ruke ljudima koji su donosili neke preporuke i odluke, bilo bi lakše i njegovati mentalno zdravlje i braniti se od stresa koji je samo dodatno obarao imunitet, ali dugoročno i narušavao komunikaciju između ljudi.

Bojan Šošić
Bojan Šošić: "Ono što stvarni donositelji odluka čine i govore u ovoj zemlji svakodnevno, jednostavno i nedvosmisleno potire ono što bi mogla postići i armija psihologa i psihijatara da je imamo"Foto: privat

U kojoj mjeri su proturječni nastupi stručnjaka, stalna promjena saznanja o širenju virusa, koja su ponekad i proturječna, doprinijeli stvaranju dodatnog straha i konfuzije kod stanovnika?

Bojim se možda i u većoj nego što smo to mogli očekivati. Znanost zaista mora osvajati nove teritorije postavljanjem hipoteza, praktično pretpostavki, i testirajući ih. Ali za javnost to je sada osporilo i vrijednost onog zapravo pogrešnog dojma o znanosti koji tipično stječemo kroz osnovno i srednje školovanje, po kojem znanost mora imati apodiktične, dogmatske stavove. Znanost napreduje kroz stalnu dijalektiku različitih struja koje se ponekad i direktno suprotstavljaju, a to nije nešto u što javnost ima odgovarajuće uvide. I kod nas i u svijetu ima primjera stručnjaka koji vrlo otvoreno ulaze u međusobne konflikte oko ovih tema. Problem je što znanost zaista ima tu ulogu da prognozira razvoj određenih pojava i procesa na temelju raspolaganja utvrđenim činjenicama, ali mi se čini da je ipak bilo razboritije, a možda i korektnije prema građanima, priznati koliko su te mogućnosti u nekim trenucima i nekim pitanjima oko COVID-19 jednostavno ograničene. Radije je trebalo ići na to da se gradi konsenzus oko onoga što možemo s nekom mjerom pouzdanosti reći javnosti. Umjesto toga, ljudi svjedoče sučeljavanjima na polju spekulacija, možda čak nekad motiviranim i potrebom za osobnom promocijom, i zato dijelom znanost gubi kredibilitet i u pitanjima gdje su stvari daleko jasnije.

Inat glavna crta u nacionalnoj karakterologiji

Primjetno je da se građani, u najmanju ruku u ovom trenutku, ponašaju opušteno kada je riječ o poštivanju mjera, počevši od nekih najosnovnijih, od nošenja maski, držanja distance ... Kako to komentirate?

Rekao bih da je to prirodan tok razvoja reakcija ljudi, odnosno većine. Ali moramo uzeti u obzir i sve ove činjenice oko gubljenja povjerenja u struku, povjerenja u donositelje odluka, činjenice da se i ovaj virus i sama bolest koju izaziva ponašaju po modelima koje je teško uporediti sa svakodnevnim iskustvom laika koja stječu kroz život susrećući se s različitim oboljenjima. Neke objektivne osobitosti COVID-19 su nametnule potrebu da se ljudima s malo ili nimalo medicinskog znanja objašnjavaju i prilično kompleksni procesi, a to nije nimalo lak zadatak. Kad se to sve događa u društvu kakvo je naše, koje čine ljudi koji se poslovično opiru uvođenju reda i vole za sebe misliti da se dobro snalaze u kaosu, kojima je inat glavna crta u nacionalnoj karakterologiji, onda dobijemo ovo što ste opisali kao potpunu opuštenost. Ljudi su umorni od slijeđenja preporuka i mjera, i to je razumljivo. Ali ipak postoje one strukture u društvu koje se ne smiju odreći odgovornosti da uporno prikladno informiraju građane u najboljem interesu svih. Na tom planu je kod nas bilo žalosnih propusta.

Ova kriza nameće imperativ zajedništva

Tretiranje zaraznih bolesti predstavlja javno-zdravstveni interes. Dakle svaki pojedinac ima obvezu da pored svog štiti zdravlje drugih osoba. Kako objašnjavate odsustvo ove svijesti koje je primjetno u bh. gradovima?

Pored opće situacije s neshvaćanjem stupnja rizika koji nosi COVID-19, baratanjem mnoštvom informacija o cijepljenju, a dosta tih informacija je u najboljem slučaju sumnjivog porijekla ili oblika, moramo prihvatiti kao činjenicu da je naše društvo kroz rat prešlo dalek put od društva koje je aktivno njegovalo kolektivnu svijest i vrijednosti okretanja zajednici i participiranja, do krajnjeg individualizma koji čak poprima oblik sebičnosti i samoživosti. To se desilo pod diktatom objektivnih okolnosti. Ljudi su bili pritisnuti takvim uvjetima koji su ih naveli da nauče, nekad i na prilično traumatičan način, da vjeruju samo „u se i u svoje kljuse". Ako ste prošli kroz život u kojem ste se dovoljno puta ili na izrazito upečatljiv način osjetili iznevjereni, vi ćete razviti nepovjerenje. Udruženo s neznanjem, a fer je priznati da o ovoj bolesti nitko od nas ne zna dovoljno, to nepovjerenje se može pretvoriti u paranoju. Ali ovakve krize nameću imperativ zajedništva. Mi prosto moramo imati povjerenja jedni u druge i moramo biti spremni pomoći jedni drugima. A to što u našem društvu postoji sloj stanovništva koji izgleda nije zaslužio da mu se vjeruje, nije razlog da se taj stav generalizira na sve nas.

Građani BiH su tokom rata, ali i u poslijeratnim godinama, izloženi faktorima koji znatno utječu na mentalno zdravlje. Opća je ocjena da ni traume iz rata nisu adekvatno tretirane i posljedice su još uvijek vidljive, kako na pojedinačnom tako i na kolektivnom nivou. U kojoj mjeri sadašnje stanje izaziva retraumatizaciju i dovodi do dodatnog pogoršanja?

Mnogi ljudi mi priznaju da ih ovo sve podsjeća na taj period. Od početka pandemije mnogo je nas koji se bavimo mentalnim zdravljem, koji smo upozoravali da moramo biti spremni na to da će uz primarni utjecaj ovog virusa na tjelesno zdravlje pa i smrtnost, ova oblast i ekonomski tokovi biti najviše na udaru. Čak i ako zanemarimo trenutna dešavanja u najbližem susjedstvu, stanovništvo Bosne i Hercegovine je izloženo otrovnoj retorici koja služi isključivom cilju zadržavanja vlasti i eventualnog potvrđivanja takvog stanja stvari na izborima sljedeće godine.

Vi ste na početku pandemije bili jako aktivni, između ostalog ste pokrenuli proizvodnju vizira, sudjelovali u akcijama koje su imale za cilj mobilizaciju domaćih raspoloživih snaga u borbi protiv pandemije. Kakav je bio odgovor nadležnih vlasti?

Praktično nikakav. Bilo je pojedinaca koji su bili spremni podržati to sve, ali u cjelini je taj odgovor bio takav da je to neminovno dovelo da većina sjajnih ljudi koji su se uvezali diljem zemlje i koji su gorljivo radili da na neki način budu od koristi, da doprinesu, razvije jedno ogorčenje. Sjajni ljudi među kojima ne mogu da ne spomenem docenta Muminovića sa Mašinskog fakulteta u Sarajevu ili asistenta Bećirović sa Mašinstva u Tuzli, mnoge ljude koji su se odvajali od obitelji i donosili madrace da provode noći uz mašine koje su proizvodile opremu, ili činjenica da se iz toga došlo na to da npr. masovna proizvodnja vizira bude pokrenuta samo desetak dana nakon proglašavanja početka epidemije kod nas, a da ne spominjem mnoštvo liječnika iz svih krajeva Bosne koji su razmjenjivali prijeko potrebne informacije. I najdobronamjernije kritike su dočekivane sa znatnim otporom, čak plasiranjem informacija u javnost koje su služile samo tome da se kaže da kritičari nisu u pravu, ma kako to bilo daleko od istine.

Psiholog Bojan Šošić je član Odbora za psihijatrijska i neurološka istraživanja Odjela medicinskih znanosti Akademije znanosti i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu