Bezvrijedno "bijelo zlato"

Prošlost je duga, ali čini se da je propadanje trajalo veoma kratko - jedva dvadesetak godina. Phillip Rosenthal je još 1879. u dvorcu Erkersreuth otvorio radionicu za bojanje porculana. Ali u usporedbi sa svojim engleskim suparnikom, najveći njemački proizvođač porculana izgleda kao mladić: Josiah Wedgwood u engleskom mjestašcu Stoke-on-Trent osnovao je svoju radionicu više od 100 godina ranije, još 1759. godine. Njegov porculan je krasio mnoge stolove dvorova i imućne gospode a manje je poznato kako je unuk osnivača ove engleske tvornice poznat iz sasvim drugih razloga: njegovo ime je Charles Darwin.

Opstanak jačeg

Ali baš kao i u Darwinovom zakonu gdje je izbor ili prilagoditi se ili izumrijeti, oba ova legendarna proizvođača porculana nisu našla odgovor na izazov modernog doba - koji su sami isprva predstavljali. Jer dok su u ta vremena 18. i 19. stoljeća masovno odumirale manufakture koje su ručno proizvodile prava umjetnička djela od porculana, i Wedgwood i osobito Rosenthal su imutak stekli u industrijskoj proizvodnji. Primjera radi: prvi golemi uspjeh Rosenthala je bilo tada još nešto sasvim novo - pepeljara! Ali već u sedamdesetim godinama 20. stoljeća servis za jelo za 12 osoba se kupovao u samoposlugama, a za "pravim porculanom" je žudjela tek pokoja bakica.

Potraga za spasiocima

Već u osamdesetima je Wedgwood našao utočište u okrilju irskog proizvođača ekskluzivnog kristala, Waterford Crystala. Raspadom Istočnog bloka i prodorom jeftinog porculana iz Češke, Poljske i drugih zemalja sa istoka Europe, stanje na tržištu je postalo još gore. Tada se u ozbiljnim poteškoćama našao i njemački proizvođač Rosenthal. 1997. je prodao - isprva samo 9,1% svojih dionica - svom starom engleskom konkurentu. U međuvremenu je irski koncern Waterford Wedgwood vlasnik više od 90% njemačkog proizvođača porculana.

Daleki istok nije bilo rješenje

Ali u vremenima globalizacije, i ovaj koncern je mislio kako je u borbi protiv jeftine konkurencije sa Dalekog istoka dovoljno preseliti svoju produkciju na isto mjesto. Stoa je od oko 7.700 djelatnika koncerna, njih 1.900 u Velikoj Britaniji i Irskoj, 1.700 u Rosenthalu - a samo u Indoneziji ih je 1.500. Računica se očito nije pokazala točnom i Waterford Wedgwood je početkom ove godine proglasio stečaj. Kako je propao njegov matični koncern, tako je i Rosenthal prošlog tjedna na sudu u Hofu zatražio proglašenje stečaja njemačkog ogranka koncerna.

Optimizam u Rosenthalu

Ipak, upravo Nijemci se nadaju kako će ova nevolja kratko trajati. Kako javljaju mediji, za Rosenthal se zanima jedna talijanska tvrtka, Sambonet Paderno. Ona u prvom redu proizvodi pribor za jelo i lonce tako da bi Rosenthalom upotpunila svoju paletu proizvoda. Zapravo je to tvrtka mnogo manja od njemačkog proizvođača porculana: zapošljava tek 250 zaposlenih. Ali po prometu, razlika je mnogo manja: Sambonet Paderno je ostvario promet od 65 milijuna eura, sedam puta veći Rosenthal je 2008. ostvario 160 milijuna eura prometa.

Službeno, još nema potvrda da je ta talijanska tvrtka doista glavni takmac u borbi za Rosenthalom. Objavljeno je samo kako se užurbano traži odgovarajući strateški partner i kako su optimistični da će on biti i pronađen. Već ovog mjeseca bi moglo biti izvjesno hoće li se naći novi vlasnik tvornice porculana s tradicionalnom oznakom radionice: dvije sablje i krunom povrh njih.