"Bez nasilja! Mi smo narod!"

DW-WORLD: Točno mjesec dana prije pada Berlinskoga zida – 9. listopada 1989. – u Leipzigu je došlo do tada najvećih nenajavljenih demonstracija u DDR-u na kojima je sudjelovalo 70.000 ljudi, masa protiv koje SED nije mogao ništa. Kako ste mogli mobilizirati toliko puno ljudi?

CHRISTIAN FÜHRER: To je pitanje koje si uvijek iznova postavljam. Kontinuiranim mirovnim molitvama, koje su se od 1982. svakoga ponedjeljka održavale u lajpciškoj crkvi svetoga Nikole, uvijek smo bili polazište za kritične ljude, za stvari koje se nisu smjele artikulirati u DDR-u, a to je postalo poznato. Dramatičan porast imali smo nakon što je vojska od 8. svibnja blokirala prilazne ulice crkvi. Mislili su da će zastraživanjem broj ljudi biti manji, ali dogodilo se upravo suprotno. Zatim su zapadne televizijske kuće za jesenski sajam 4. rujna dobili dozvolu za snimanje u cijelome gradu. Svi su oni stajali ispred crkve kada smo izašli, a naši su ljudi raširili natpis: „Za otvorenu zemlju sa slobodnim ljudima“. Visio je u zraku možda 15 sekundi, prije nego što su ga Stasijevi ljudi strgnuli, no sve to upravo pred zapadnim kamerama. To je navečer došlo u vijesti, tako da nisu samo ljudi u starim saveznim zemljama znali što se događa u Leipzigu, da se događaju zadivljujuće stvari, nego su to znali i u cijelom DDR-u. Jer, svi smo mi gledali zapadnu televiziju.

Tada je došao 7. listopada 1989., 40. obljetnica DDR-a.

Tada je pred Nikolaikirche u Leipzigu bilo na stotine uhićenih. Honecker je osobno rekao: „Nikolaikirche se mora zatvoriti.“ Policajci su prvi put bili u nekoj odori koju do tada nismo poznavali – u borbenoj odori, s palicama, psima, štitovima. I tukli su ljude. Cijeli dan, od podneva do večeri. A u novinama je stajalo: „U ponedjeljak (9. listopada) okončat će se s kontrarevolucionarima – ako ne bude išlo drukčije, onda s oružjem u rukama.“ 8. listopada na misu su došli liječnici i rekli da su u bolnicama morali osloboditi odjele za ozlijeđene s prostrijelnim ranama. I tako se približio 9. listopada uz užasan strah.

Kako su onda protekle masovne demonstracije 9. listopada?

Dobili smo šest do osam tisuća ljudi u crkve u središtu grada, više ih nije stalo, no došlo ih je 70.000. Uopće nismo mogli izaći iz crkve, cijelo dvorište crkve svetoga Nikole bilo je puno ljudi! Svi su imali svijeće u rukama – a svijeća znači bez nasilja: potrebne su ti obje ruke, inače će ti se svijeća ugasiti, a tada ne možeš još u ruci držati neki kamen ili palicu. Jedan član Centralnoga komiteta SED-a je, prisjećajući se svega, rekao: „Sve smo planirali, na sve smo bili spremni, samo ne na svijeće i molitve.“ Za to policija nije imala naređenje za pokret. Da se bacalo kamenje ili da se krenulo na policajce, za to su imali opciju, bilo bi kao i uvijek. Tako su se tenkovi povukli, a kada su ponovno došli tamo gore do koncertne Gewandhaus dvorane, a da nisu pucali, znali smo: DDR sada više nije bio isti kao rano jutros. Slutili smo prije nego što smo znali da se ovdje dogodilo nešto veličanstveno. Zapravo smo to, u svakom slučaju, shvatili tek kasnije.

Uvijek ste pozivali na nenasilje i ohrabrivali ste demonstrante da se ne daju zastrašiti od vojske – čak i kada su izveli tenkove. Odakle vam sigurnost da će sve ostati mirno?

Uopće nismo bili sigurni. Danonoćno smo se bojali, ali vjera je uvijek bila veća od straha. Od Isusa smo naučili o snazi nenasilja i da je to jedino što možemo upotrijebiti. Jer, u onom trenutku ako bismo posegnuli za nasiljem postali bismo suprotna strana, i Božji blagoslov bi nas napustio. To sam uspio reći mladima na mirovnim molitvama, a oni su, začudo, svi to slijedili i odrekli se nasilja. Zatim smo doživjeli – što me do danas nevjerojatno još dira – da su mase u toj nekršćanskoj zemlji blagoslov koji je Isus izrekao u propovjedi na gori saželi u dvije riječi: „Bez nasilja!“ I ne samo da ga nisu zazivali, oni su dosljedno provodili nenasilje. I ako nešto zaslužuje riječ čudo, onda je to to. Nikada nam još nije uspjela neka revolucija, bilo je to prvi put – i odmah bez prolijevanja krvi. A to je ovdje stvarno bio impuls.

Znači li to da bez ljudi iz Leipziga ne bi bilo mirne revolucije u DDR-u?

Mislim da ne bi. Imali smo nešto što drugdje nije bilo: te redovite mirovne molitve svakog tjedna, koje su se odvijale kroz duže vrijeme, a zatim i snažnu skupinu onih koji žele napustiti zemlju. To jedinstvo među nama, da su pod našim crkvenim krovom ostali skupa, zaista je nešto što se na drugim mjestima nije dogodilo. A to je također dovelo i mase. Došli su ljudi iz cijeloga DDR-a; 9. listopada 1989. nije došlo samo 70.000 Lajpcižana i Sasa, već su došli iz svih dijelova zemlje. U crkvi svetoga Nikole ogledno je sjedio cijeli DDR. Bez Leipziga ne bi bilo ni 9. studenoga 1989., a 3. listopada 1990. pogotovo.

Što je danas ostalo od mirne revolucije u DDR-u?

Mislim da i danas trebamo odvažnost, civilnu hrabrost da se umiješamo, a ne da kažemo već će nešto učiniti ili već će nekako biti, nego da preuzmemo odgovornost za zemlju. Mi Nijemci smo već dali žrtvu na besmislenim mjestima. Sada se stvarno već isplati žrtvovati na pravom mjestu, angažirati se i preuzeti poteškoće – za ovu ujedinjenu Njemačku, tu prekrasnu zemlju, tu demokraciju. Mislim da ne smijemo sa starim njemačkim afektom brundati o svemu i svačemu i stalno tražiti dlaku u jajetu, nego sada trebamo reći: to je naša zemlja i mi želimo također uobličiti tu demokraciju, za koju smo se izborili s puno hrabrosti i uz stvarnu pogibeljnu opasnost. Najjednostavnije to možemo učiniti velikim odzivom na izbore, jer to je, na primjer, bio i jedan od zahtjeva u jesen 1989.: „Slobodne izbore!“, vikali smo. Sve to imamo sada.

Kažete „Njemačka, prekrasna zemlja, prekrasna demokracija“, ali unatoč tomu izrekli ste snažnu kritiku na proces ujedinjenja. Što je, prema Vama, krenulo krivo?

Uspostaviti njemačko jedinstvo tamo gdje se moglo, dakle, ta ponuda koju je u srpnju 1990. izrekao Gorbačov na Kavkazu – morala se odmah zgrabiti. Ali više nam je vremena trebalo za to da jedinstvo odgovorno uobličimo. Mislim na sljedeće: 9., a ne 3. listopada bio je ispravniji datum za nacionalni praznik. To bi dalo primjereno mjesto samosvijesti ljudi iz bivšega DDR-a, jer su ovdje na Istoku stvoreni preduvjeti za jedinstvo, bez pomoći izvana. Drugo: ime. Ono nije moglo jednostavno ostati kod BRD-a (Savezne Republike Njemačke). Za mene je to dio Njemačke od 1949. do 1989. godine. Zamislite si da smo htjeli da se nova Njemačka zove DDR! Proglasili bi nas zrelima za psihijatra! Tako se kod zapadnih Nijemaca stvorio dojam: zovemo se tako, ostajemo tako, pridružit ćemo nekoliko njih s Istoka, nakratko ćemo renovirati DDR i sve će biti „cakum pakum“. Upravo tako nije bilo. I, konačno, himna: tu pjesmu su nacisti pokvarili i ocrnili za sva vremena, da ne može biti nacionalna himna. Što je Zapad na kraju krajeva stvorio novog? Poštanske brojeve i nekoliko automobilskih brojeva – to je čak bilo i previše! No, ovdje na Istoku se sve promijenilo! To nije moglo dobro proći. To je tih nekoliko stvari koje su teške za proces ujedinjenja.

U crkvi svetoga Nikole i dalje se održavaju mirovne molitve. Ljudi mole, na primjer, za Afriku, za poljoprivredu bez genske tehnologije ili za akciju Sühnezeichen, koja se zalaže za razumijevanje među generacijama, kulturama, religijama i narodima. Ne bi li bilo bolje da se mobilizira za jedan problem, nego da se svakog tjedna moli za nešto drugo?

Svake godine imamo tri mirovne molitve na temu nezaposlenost, 1992. godine smo uz Crkvu osnovali debatni krug „nada za nezaposlene“. Bilo je i puno demonstracija – tjednima su trajale. To još uvijek ima veliki ugled kod stanovništva. A protiv neofašizma uvijek se nešto događa. Tako smo imali jednog hamburškog neonacista koji je zatražio dozvolu da do 2014. u Leipzigu svakoga 1. svibnja i 7. listopada održi neonacističke marševe. Od 2001. do 2007. je to i činio. Tada smo mi iz crkve stalno izlazili na ulice i išli im ususret – nenasilno, razumije se. I stvarno smo uspjeli postići da su neonacisti 2007. odustali. A kao i u drugim gradovima, mi pokrećemo nešto. Neonacisti su, na primjer, stalno odlazili u saski gradić Colditz i bili su strah i trepet za grad. Tada smo rekli: želimo ponovno hrabrost koju nam daje Crkva. Pod sloganom „Grad se ustaje“ zajedno smo s tim gradom organizirali veliki dan: mirovnu molitvu. Tamošnja svećenica i udruge učinile su puno toga i uputili smo nedvojbeni signal.

I sada se desni ekstremisti u Colditzu više ne pojavljuju?

Sigurno će se još pojavljivati, ali ako stanovništvo više nije toliko zastrašeno, onda je napravljen jedan veliki korak naprijed. Uvijek je važno da stanovništvo ne dopusti da ga terorizira njih nekoliko, koji prave puno nereda i koji pobuđuju dojam da su snažni – oni žive samo od straha druge strane. A taj strah treba oduzeti – uzgred, i kad govorimo o nezaposlenosti i svemu što ljudima čini poteškoće. A za to je mirovna molitva i dalje jedna posvema veličanstvena mogućnost.

Christian Führer bio je od 1980. do 2008. župnik evangeličke crkve svetoga Nikole u Leipzigu. U ožujku 2008. otišao je u mirovinu.