Berlinsko nogometno poslijepodne | Priča dana | DW | 15.07.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Berlinsko nogometno poslijepodne

I ovo ljetno čudo je za nama. Gledati hrvatsku nogometnu reprezentaciju u finalu jednog svjetskog kupa okružen nepoznatom i neutralnom publikom ima svojih čari.

Berlin, nogomet i Hrvatska, ovu kombinaciju sam dosad povezivao samo s nesretnim detaljem hrvatske dijasporske povijesti zvanim Cafe King i braća Šapina. Kafića iz kojeg se upravljalo najvećim sportsko-kladioničarskim skandalom u njemačkoj povijesti više nema.

Nepošten odnos prema „malima"

No Svjetsko prvenstvo u nogometu 2018. i nevjerojatan uspjeh Hrvatske bi možda mogli malo i u Njemačkoj promijeniti sliku Hrvatske i njezinog nogometa. Nakon ispadanja arogantne i loše njemačke reprezentacije, domaćini se grozničavo hvataju za posljednje slamke na ovom prvenstvu. Prvo su simpatije bile na strani latinoameričkih momčadi („jer igraju lijep nogomet“). Kada su one poispadale, ostali su im susjedi s kojima Nijemci ne gaje neko tradicionalno rivalstvo poput Francuske ili Belgije. Čak i kad je u pitanju omražena Engleska (s kojom njemačka nacija vodi rat od poznatog „je li bio gol" finala 1966.), mediji su uoči utakmice s Hrvatskom bili uvjereni u prolazak momčadi s otoka.

No i nakon prolaska Hrvatske u finale, mediji kao da su se trudili umanjiti ovaj veliki uspjeh. Barem je to bio moj dojam. Intelektualni Deutschlandfunk je u četvrtak u razgovoru s nekim stručnjakom analizirao utakmicu večer prije. I u svih tih predugih pet minuta sugovornici niti u jednom trenutku nisu imali ništa pozitivno reći o igri Hrvatske nego su se čudili kako je Engleska mogla izgubiti. U takvim trenucima i najveći nogometni ignorant poželi sjesti i napisati nekoliko stranica dugo protestno pismo javnom medijskom servisu.

Dresovi odavno rasprodani

FIFA Fußball-WM 2018 in Russland | Berlin - Atmo vor Finale (DW/N. Kreizer)

Kod "Müllera" svega ima - osim hrvatskih dresova

S tim mislima u glavi vozim biciklom iz svog berlinskog sjevera prema jugu, Kreuzbergu, gdje sam već (potpunim slučajem) gledao jednu utakmicu ovog prvenstva (Brazil-Srbija). Prolazim pored trgovine za sve i svašta u Müllerstraße koja je po društvenim mrežama posljednjih dana stekla popularnost zbog toga jer je spremna dočekala ulazak Hrvatske u finale i na skladištu imala dovoljno (jeftinih) hrvatskih dresova. Na pitanje ima li ih još, prodavač sliježe ramenima. „Prodali smo ih sve poslije polufinala. Ima još zastava", odgovara. Zapravo gledati nogomet ovih dana u Berlinu vani je jednostavnije nego ikada. Na svim lokacijama na kojima se može nabaviti pivo, a pritom ne mislim samo na kafiće nego i na kioske, vlasnici su nabacali na svakih nekoliko metara terase velike tv prijemnike. Ispred kojih sjede manje-više nezainteresirani susjedi koji su tu zbog popodnevnog piva. Ispred kioska je mahom življe jer tu pivo košta manje. To što vlasnici kioska ne smiju postavljati stolove ispred svojih minijaturnih prodavaonica, očito ne smeta nikoga. Ovo je Berlin. I da, vrijeme ove godine ide na ruku i gostima i gostioničarima. Jedino im je rano ispadanje Njemačke malo pomrsilo račune.

Za gledanje prvog (i vjerojatno jedinog) hrvatskog finala u mom životu, odlučujem se namjerno za jedan bar koji inače ne slovi kao meka kolektivnog gledanja nogometa i koji se ne nalazi na listi barova koje „Hrvati u Berlinu" u svojim FB grupama navode kao okupljališta hrvatskih navijača. Ne zanima me kako utakmicu doživljavaju hrvatski navijači, to već znam. Prije dva tjedna, osminu finala pratio sam u jednom „hrvatskom“ baru u četvrti Wilmesdorf. Ugodnu navijačku atmosferu pokvarilo je na kraju nekoliko pijanaca pjevajući „Juru i Bobana". No i to je bila pomalo groteskna scena jer su dotični svoje glasno „domoljublje“ iskazivali direktno ispod srpske zastave koja je, kao i sva zastave sudionika SP-a, visjela nad terasom. Šteta što je bilo premračno za fotografiranje.

Na strani „underdoga"

FIFA Fußball-WM 2018 in Russland | Berlin - Atmo vor Finale (DW/N. Kreizer)

Nogometno poslijepodne u nenogometnom baru - Luzia u Kreuzbergu

U baru u Kreuzbergu, ugodno popunjeno, ali ne prepuno. Šaroliko društvo od kojega većina ovu utakmicu gleda „zbog spektakla“. Mnogo turista koji sami ne znaju za koga bi navijali, ali im se „sviđa atmosfera“. No na moje iznenađenje, publika je na strani „underdoga", Hrvatske. Odnedavno Berlinčanka Albina navija za Hrvatsku. Objašnjava da je za Hrvatsku jer su i njezini roditelji za Hrvatsku. „Otkud to?" pitam je. „Pa oni su s Kosova". Jusuf je iz Alžira i zapravo ne navija za Hrvatsku nego protiv Francuske. Ne pitam ga za detalje.

Christina je iz Kolumbije i kod nje motivacija nešto drugačija. O nogometu zna više nego bilo tko s kim sam do sada pričao posljednjih tjedana. Valjda je to taj latinoamerički kliše. Prije utakmice kaže: „I jedni i drugi imaju šanse. Ali Hrvati su, što bi na španjolskom rekli, više ‚garra', veći su borci", kaže Kolumbijanka. Stranci u ovom baru usred najmultikulturalnijeg kvarta u multikulturnom Berlinu su, znači, na strani Hrvatske. Ako ne računamo četvero Francuza u uglu koji su zapravo jedini koji plješću francuskim golovima. Češljajući po društvenim mrežama stekao sam dojam da su Nijemci podijeljeni kao i Hrvati: oni koji su za Hrvatsku to obrazlažu činjenicom kako im se sviđa što su Hrvati takvi domoljubi dok se „u Njemačkoj to ne smije“. I onda oni drugi koji se odmah pjene spominjući Thompsona.

I Steffanu koji sjedi iza mene u baru smeta taj hrvatski nacionalizam. I on je pročitao kako se navijači u Hrvatskoj vole izrugivati činjenici da se francuske igrače afričkog porijekla naziva Francuzima. Na to mu nemam ništa više za reći. Utakmica je gotova. S nekoliko ljudi iz bara odlazim u obližnji Stari most na burek i ćevape i objašnjavam im da je ovo najbliže u Berlinu što bi se moglo opisati kao hrvatska kuhinja. Postoji život i nakon SP-a. Na sreću.

 

Preporuka uredništva