Beograd: hladno poštovanje prema Sarajevu i vrela ljubav prema Banjaluci | Politika | DW | 30.09.2022
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Srbija i izbori u BiH

Beograd: hladno poštovanje prema Sarajevu i vrela ljubav prema Banjaluci

Vjerojatnije će promjene, kada do njih dođe, u Srbiji doći zdesna. Pa će se to preko Drine još jače preliti kao manjak poštovanja prema jednima, a višak ljubavi prema drugima, piše Dragoslav Dedović.

Uoči izbora u Bosni i Hercegovini valja postaviti pitanje – je li današnja Srbija dobronamjerna prema Bosni i Hercegovini ili čelnici Srbije, kako to uglavnom doživljavaju bošnjački lideri, jedno pričaju za međunarodnu javnost, a drugo besjede kad se Srbi okupe u „srpski svet”?

Vučićeva ljubav, Vučićevo poštovanje

Najprije bi trebali pogledati kakva je službena politika Beograda prema Sarajevu i postoji li neka „tajna agenda” iza oficijelnih floskula. Već ovako postavljeno pitanje daje pola odgovora. Kada netko poput Vučića kaže Sarajevo, onda s velikom vjerojatnošću ne misli onako kao kada kaže Berlin, a podrazumijeva službenu Njemačku ili izgovori Pariz, a misli na Francusku. Kada, recimo, Vučić izgovori riječ Sarajevo on implicitno misli na Bošnjake i njihove političke čelnike, a ne na državu Bosnu i Hercegovinu. Kada kaže Banjaluka, onda je to samo Republika Srpska uz koju nikada ne ide objašnjenje – entitet države Bosne i Hercegovine.

Naravno, postoji bezbroj primjera Vučićevog zaklinjanja u tri stvari – u Dayton i tamo definiranu „cjelovitost” susjedne zemlje (uz obvezni dodatak da je svetinja i integritet RS-a), u poštovanje suvereniteta Bosne i Hercegovine i u ljubav prema Republici Srpskoj.

Dakle, ovdje se radi o najpitomijoj verziji političkog iskaza unutar „vučićizma”. Ta verzija bi se – da nije konteksta – mogla nazvati čak i korektnom. Ali najslužbenija instanca Srbije – a to je Aleksandar Vučić (druge službene instance jesu samo inkarnacije njegove volje) – stalno šalje poruku preko Drine u koju je ugrađena duboka ambivalentnost. I mada pošiljatelj vjerojatno smatra da je poruka dobronamjerna, ona je zapravo latentno toksična za prilike u Bosni i Hercegovini.

Jedina pobjeda, najvažniji cilj

Što nam govori „poštovanje” prema Sarajevu i "ljubav” prema Banjaluci? Pa jasno je – tuđe poštujemo, naše volimo. Granica između „našeg” i „tuđeg” nije međudržavna, već međuentitetska granica. A to znači da ćemo iz nacionalne solidarnosti baš svima, pa čak i nekim našim voljenim prekodrinskim bitangama, unaprijed oprostiti sve izgrede. A „druge” ćemo hladnokrvno „poštovati”. Nije to teško razumjeti. Dobrica Ćosić je prije deset godina Republiku Srpsku nazvao „jedinom političkom i ratnom pobjedom srpskog naroda u drugoj polovici 20. vijeka”. Dušan Proroković formulira to nešto prizemnije kada kaže da je očuvanje Republike Srpske „najvažniji geopolitički cilj Srbije”. To beogradsko samorazumljivo svojatanje Republike Srpske i bez teških riječi potiče međuetničku napetost u susjedstvu. Kako to u praksi izgleda, pokazao je Dodik 15. rujna u Bijeljini, kada je dočekao Vučića na otvaranju dionice autoceste do Rače: „Gospodine predsjedniče Srbije, gospodine Vučiću, dobrodošli na svoje i među svoje!". Dodik ovim nije samo provocirao političko Sarajevo i ribario u desničarskim vodama, već je samo na novi način opisao Ćosićevu misao.

Dragoslav Dedović

Dragoslav Dedović

Neću se sada baviti time kako na ovakve tonove iz Bijeljine i Beograda podrhtava politička rezonantna vilica u Sarajevu. U dejtonskom sustavu spojenih nacionalističkih posuda, naročito u predizborno vrijeme, nitko ne dozvoljava da opadne nivo nacionalističkih tenzija. Zašto bi etno-fundamentalističke elite pravile od gotovine veresiju? Taj mehanizam je poprilično dobro opisan, napokon, on radi bez prestanka već više od tri desetljeća.

Trebalo bi podsjetiti da Dayton nije uzrok nacionalizma već njegova krajnja ratna posljedica i njegov ustavni oblik. Valja reći da je taj mehanizam spojenih nacionalističkih posuda najkobniji za Bošnjake, jer njihovi lideri koji pristaju na nacionalistički ping-pong, a malo ih je koji odolijevaju, od ostala dva etno-klerikalna bloka samo preuzimaju i jačaju model vječnog obnavljanja krize.

Iskrivljena prošlost

Ispod službene razine odnosa prema Bosni i Hercegovini, koji bi, kada bi bio mjeren gospodarskom razmjenom ili brojem međudržavnih sporazuma, ispao solidan, postoje takozvane „duboke sile” na obje strane Drine koje ne dozvoljavaju iskreno uspostavljanje političke kulture pomirenja.

Već prvi i drugi ešalon ispod Vučića – od Vulina pa nadalje – opslužuju onu retoriku koju je gazda kao državnik ipak morao napustiti. Umjesto toga, vrhovni trbuhozborac pušta svoje lutke da govore glasom njegove potisnute velikosrpske frustracije.

Ako se fokusiramo na treš medije – dakle one s najvećim učinkom među milijunima loše opismenjenih građana – već ovlašan pogled će nam otkriti jednu matricu unutar koje se o „Bosni” malo zna, ali se o njoj puno govori. Ta matrica nije više politički eksplicitna kao devedesetih, ali je svakodnevno prisutna u ionako zagađenom medijskom prostoru. Ona se javno ponosi svojim raskošnim predrasudama o islamu i susjednoj zemlji, okuplja nižerangirane sudionike razaranja te zemlje iz devedesetih. Niz osuđenih ratnih zločinaca, vođa paravojski, profesionalnih mrzitelja u studiju kod Milomira Marića nisu samo vrh ledenog brijega već i točan izraz većinskog mentalnog stanja jednog društva. Bezbroj poluistina pa i gluposti koje zatičemo kod političara nove desnice ili pinkovskih „analitičara”, u kombinaciji s tabloidnim lažima ili pretjerivanjima, svjedoče o uznapredovaloj kulturi poricanja zločina i autoviktimizacije.

Manjak poštovanja, višak ljubavi

Sve ovo je garnirano ratom u Ukrajini. Beograd mora izbjeći imidž "malih Rusa", ali ne smije naljutiti Moskvu do te mjere da veto u Vijeću sigurnosti u vezi s Kosovom ili još ponekom rezolucijom o genocidu postane upitan. Ostaje da se vidi koliko daleko će dospjeti Vučić u ovom pelivanskom hodu po usijanoj geopolitičkoj žici.

Ali za Dodika to ne važi. On ne priznaje visokog predstavnika, tvrdi da prisluškuje američkog veleposlanika i odlazi Vladimiru Putinu u Moskvu. To mu u kampanji zamjenjuje foliranje secesije. Od ovako nestašnog Dodika Vučića bi mogla zaboljeti glava. Ali većinsko rusofilno društvo u Srbiji i paradigma očuvanja Republike Srpske kao „najvažnijeg geopolitičkog cilja” jasno su omeđili manevarski prostor čak i tako omnipotentnoj figuri kao što je predsjednik Srbije.

Asimetričnu politiku prema Sarajevu i Banjaluci ova politička garnitura u Beogradu neće nikada odbaciti. Naročito ne sada, u predizborno vrijeme. Njoj su, napokon, Daytonom zajamčene „specijalne veze” s Republikom Srpskom. A druga politička garnitura, koja bi bila sposobna da u Beogradu drukčije vlada, ili bar da bude bitna korektura ovih samodržaca, čak se i ne nazire. Bojim se da je vjerojatnije da će promjene, kada do njih dođe, u Srbiji doći zdesna. Pa će se to preko Drine još jače preliti kao manjak poštovanja prema jednima, a višak ljubavi prema drugima.

Naposlijetku, u ovoj jednadžbi nedostaju Hrvatska, Rusija, EU, Washington, Turska. Odnos Srbije prema Bosni i Hercegovini uvijek ovisi i o rezultanti ukrštanja svih tih silnica. No, to bi iziskivalo mnogo opširniji tekst.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Preporuka uredništva