Benedikt XVI. - Crkveni iskorak u budućnost?

Kao bivši šef vjerske kongregacije Ratzinger je stekao glas konzervativnog kardinala koji se odlučno protivi zahtjevima za modernizacijom Crkve. Ideološkim modama katolici se moraju suprotstaviti vraćanjem korijenima svoje vjere, argumentira on. Takav stav novi Papa nije slijedio od samog početka svoje crkvene karijere.

Joseph Ratzinger se na samom početku crkvene karijere morao suočiti s prigovorom kako krši katoličku tradiciju: u svom doktoratu je svojedobno objavio osobno, novo viđenje Bonaventurine teologije, jednog od autora iz srednjeg vijeka. Karijera nije ni počela a već je bila ugrožena jer je Ratzingeru njegov mentor odbacio rad s obrazloženjem kako je riječ o «opasnom modernizmu». Tek je nakon zasebnog objavljivanja spornog djela Ratzingerova znanstvena karijera procvjetala. Iz osobnog iskustva on dakle dobro zna što znače blokade kada mladi pod znak pitanja postavljaju stare autoritete. Moć profesora se mora slomiti, razmišljao je mladi svećenik tada. Upravo su iskustva iz mladih dana odlučujuće oblikovala sadašnjeg Papu: ono što je njega oduvijek zanimalo nije bilo nerazumijevanje i neprijateljski stav spram Crkve i teologije izvana. On je s takvim sukobima odrastao. Puno više ga je zabrinjavala unutar-crkvena nesigurnost i, kako je rekao «instrumentalizacija vjere za političke i ideološke ciljeve» od strane pojedinih teoloških grupacija.

U tu kategoriju za njega spada i teologija oslobođenja kojoj se suprotstavlja već od sredine 80-ih godina prošlog stoljeća. Pobornici tog pravca smatraju da Crkva, primjerice, mora igrati aktivnu ulogu u prevladavanju socijalnih problema.

«U Vatikanu sam bio naravno suočen s krizom Crkve u Južnoj Americi. Jaz je bio uočljiv; nije baš bilo tako da su svi bili ili za ili protiv teologije oslobođenja. Morala se povući jasna granica i reći gdje politika nadomješta teologiju te na drugoj strani pokušati ne izgubiti sve ono što je bilo ispravno i pozitivno željeno. Bilo je očito da na jednom kontinentu s 90% katolika Crkva ima veliku socijalnu odgovornost i da ne može samo čekati kada će država početi djelovati. Moralo se samo razlikovati između političke i revolucionarne teologije koja potkopava vjeru i pretvara ju u politiku»,

izjavio je svojedobno Ratzinger. Njega već desetljećima zaokuplja pitanje da li reformski pokreti Katoličku crkvu doista vode na pravu put. Tipično za Ratzingera su i brige koje su mu zadali komentari i ocjene promatrača Drugog vatikanskog koncila:

«Nakon trećeg zasjedanja jasnim mi je postalo da mediji Koncil tretiraju kao politički skup koji nema unutarnju dinamiku teološkog i vjerskog propitivanja; doživljavalo go se kao sukob dvije političke pozicije, dvije stranačke grupacije a time ga se i takoreći politiziralo. U biti se vjeru shvatilo kao «nešto» u funkciji donošenja političkih odluka. Istovremeno se širilo mišljenje da je sve do tada postojeće upitno i da uopće ne postoji trajan vjerski identitet»,

kaže tada Ratzinger. Na Drugom vatikanskom koncilu on sudjeluje kao mladi savjetnik kölnskog kardinala. Glavni dokument koncila o otvaranju Katoličke crkve pod naslovom «Crkva u današnjem svijetu» Ratzinger tada pozdravlja, ali i primjećuje da glavne točke zaključaka, naprimjer modernizacija liturgijskog slavlja, nisu na pravi način sprovedene u praksu. Mladi Ratzinger se kritički bavi pitanjima ispravnog razumijevanja Božje poruke i značenja Svetog pisma.

Kada je 1977. postao kardinalom u Münchenu, kao izborni slogan izabrao je citat iz Ivanova evanđelja: «Suradnik istine». Time je htio reći da vjera ne počiva na nedefiniranom religioznom osjećaju već i na razumu. Približavanje vjeri sredstvima razuma je cilj koji Joseph Ratzinger slijedi od studentskih dana.