"Bad Bank" i na vašem uglu

Radnicima Quellea, Opela i na stotine drugih tvrtki kojima u Njemačkoj prijeti propast je veoma teško objasniti, zašto vlada želi prvo spašavati banke umjesto njihovih pogona - i kako su te banke uopće uspjele spiskati na stotine milijardi eura o kojima pišu svi mediji. Jer ako su spekulanti preračunali na svjetskim burzama, zašto bi zbog toga trebali plaćati obični građani svojim novcem kojeg daju državi za porez?

Razmjeri ove krize i gubici koji su nastali doista su gotovo nepojmljivi. Ali baš kod banaka postoji problem koji se ne može tek riješiti potezom pera.

Pokušajmo ovu krizu sažeti na konkretan slučaj:

Pitanje kućevlasniku

Zamislite da ste u vremenima kada još nije vladala tolika navala, kupili kućicu na moru i platili je - recimo 50.000 eura. No došli su "furešti" koji žele kupiti sve što se može, cijene su vrtoglavo narasle i bilo ih je koji su vam za tu kućicu nudili 100.000 eura. No zbog krize, kupaca više nema i vaš susjed, sa kućicom gotovo identičnom vašoj, već mjesecima pokušava prodati svoju kućicu za 30.000 eura. Pitanje glasi:

Koliko novaca ste izgubili u ovoj krizi? 20 tisuća? Ili čitavih 70 tisuća?

Odgovor zapravo glasi - vi niste izgubili ni jednu jedinu kunu, niti ste dobili jednu kunu. Naravno, pod pretpostavkom da ste kućicu kupili da je koristite vi i vaša obitelj, a ne za spekulacije.

Jer vaša kućica, od kako ste je kupili, nije više bila na tržištu i sva "dobit" i "gubitak" je tek plod maštanja "što bi bilo kada bi bilo".

Ali postavimo stvar malo složenije: ako ste na primjer uzeli hipotekarni kredit na tu kućicu da kupite auto - i uzmimo najgori slučaj, da ste hipotekarni kredit uzeli kada je i banka procijenila da kućica vrijedi 100.000? Onda ste u dubokoj nevolji i vi, i banka - i svi mi.

Zašto su u nevolji i vi i banka?

Jer aktiva banaka nije plod maštarija, nego tržišna vrijednost vrijedonosnica koje imaju. Dakle, ako nitko ne želi kupovati niti nekretnine koje su pod hipotekom, niti vrijedonosnice koje stoje u blagajnama banaka pa njihova vrijednost pada, otvara se golema rupa u poslovnim knjigama banaka. Banke pak moraju reagirati i izvući sav novac kojeg mogu - na primjer, da vam otkažu taj hipotekarni kredit. A to znači da i vi morate prodati vašu kućicu - i da će cijena još više pasti.

Zašto su u nevolji i svi ostali?

Banke gubitak tržišne vrijednosti svojih vrijedonosnica moraju pokriti povećanjem iznosa "živog" novca koje imaju. A to znači da će manje rado posuđivati novac i da će biti manje novca u opticaju. Trenutni podaci pokazuju kako se upravo to događa: povećanje novčanog volumena ovog svibnja je u zoni eura bio još samo 3,7%. U travnju je bio još 4,9% i to je najmanje povećanje od travnja 1997. Volumen kredita poduzećima i kućanstvima je u svibnju narastao samo još 1,8% - a tako maleno povećanje Europska središnja banka još nije niti zabilježila od kako je osnovana. Drugim riječima: zbog gubitaka koje pokazuju poslovne knjige banaka, svi zajedno plovimo u recesiju kakva se ne pamti. I logično je da država mora reagirati.

Ali je pitanje, kako?

Oprost grijehova na državni trošak - špekulantima?

Nije sporno da su neke opcije na tržištu kapitala već postale apsurdne po svojoj složenosti i da su mnogi u toj "mutnoj vodi" u proteklim vremenima izvlačili lijepu dobit.

Naravno da su špekulanti - pa tako i oni su trgovali vrijedonosnicama u ime banaka, činili baš sve što mogu da ostvarenu dobit nikada ne podijele sa državom. Zašto bi sada, kada su se našli u nevoljama, onda država uskočila da njih spašava?

Razlika između jamstva i Bad Bank

Razlog tome nisu mogli vidjeti čak ni političari. Ako je neki investitor spiskao imutak ulažući u plantažu kokosovih oraha na Sjevernom polu - tko mu je kriv? Zašto bi sada država morala davati jamstvo toj financijskoj instituciji da će i dalje podmirivati svoje financijske obaveze? I konačno: kada daje jamstvo, onda pak država - kao i banke, mora taj eventualni gubitak upisati u vlastite, državne poslovne knjige. A kada Njemačka već i sada bilježi najveće povećanje zaduživanja u povijesti ove zemlje - do tome nikome nije stalo.

Zlatna, hladna sredina

Nakon dugo rasprava, političari su se složili oko svojevrsnog srednjeg puta: ne može se dopustiti da gubici blokiraju poslovanje banaka, smanjuju volumen novca na tržištu i ostavljaju prostor bojaznima kako banke imaju još "pokopanih leševa" u svojim blagajnama i da je bolje držati novac u čarapi. Ne može se dopustiti niti da se bankama oprosti za sve grijehove i da se sada svi pravimo, kao da ništa nije bilo i da je u poslovnim knjigama sve sjajno. I da banke dalje isplaćuju ogromne dividende dioničarima, enormne honorare menadžerima...

Taj "srednji" put je nešto kao škrinja za duboko zamrzavanje - i ta škrinja se zove "Bad Bank".

Mali posjet "lošoj banci"

Banka u kojoj neće biti gužve

Ne može svatko osnovati "Bad Bank": novčarska institucija mora državnom Posebnom fondu za stabiliziranje financijskog tržišta (SOFFIN) prvo dokazati kako ima više "zdravih" od "otrovanih" vrijedonosnica.

Tek kada Soffin to ustanovi, može se početi razgovarati o osnutku "Bad Bank". To neće biti jedna institucija u koju će se slijevati sav "otrov" bankarskog sektora, nego svaka institucija osniva svoju tvrtku u koju prepisuje vrijedonosnice čije su vrijednosti beznadno smanjene. Vodile su se žestoke rasprave i o tome, do kada su se mogle odvijati transakcije koje sada moraju završiti u "Bad Bank". Da u nju ne uđu i spekulacije koje su obavljene u posljendji trenutak, Berlin je procijenio da su banke morale shvatiti da se sprema zlo već 30. lipnja 2008. Sve nakon toga, ostaje u "pravim" bankama. Ali banke si tada mogu priuštiti da u svojim, bančinim knjigama više ne vode gubitke papira koji su u "škrinji" čiji se volumen samo može procijeniti na 230 milijardi eura - ali će ih to i koštati.

I država ima svoju računicu

I to na više načina: naravno, država traži nadoknadu da je sada Soffin stao iza tih papira. Drugo; banka koja je osnovala takvu tvrtku ne smije raditi što hoće. Mora ograničiti honorare svojoj upravi i mora prvo misliti na državu kada dođe vrijeme za isplatu dividendi na dionce banke. Sve je to još nešto složenije kada je riječ o državnim bankama i štedionicama koje također mogu osnivati svoje, specifične "Bad Bank" - ali je država uvjerena kako je ovim potezom učinila baš sve što je mogla.

Ima li međunarodnih iskustava sa lošim bankama?

Zapravo da: u Švedskoj su državni fondovi Securum i Retriva u krizi koja je trajala od 1987. do 1994. otkupljivali "trule" kredite banaka Nordbank i Gotabank - prije svega kredite za nekretnine. Ukupno je država dala jamstava u vrijednosti od 19 milijardi eura i nakon uspješne sanacije banaka, te institucije su vratile veći dio državne pomoći. Još i danas Švedska posjeduje 20% Nordeae, a ako se sve zbroji i oduzme: banke su spašene, a država je čak i malo zaradila na tom poslu. Zato se na sličnu mjeru odlučila i Norveška, a i Japan je na taj način izdvojio na stotine milijardi eura - iako se država već unaprijed odrekla svake dobiti.

Autor: A. Šubić (dpa, Reuters, FTD)