1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Autorica priznatija u inozemstvu nego u domovini

Vid Mesarić10. travnja 2006

Hrvatska dramatičarka i spisateljica Ivana Sajko ovih je dana bila na maloj hrvatskoj turneji s izvedbom autoreferencijalnoga čitanja drame „Žena bomba: 12 min i 36 sec“.

https://p.dw.com/p/9Zhz

Ujedno je predstavila i svoj roman „Rio Bar“ koji je i prije izlaska izazvao veliki interes jer, kako se pričalo, roman je to o Anti Gotovini.

Ivana Sajko jedna je od onih autorica koje su izvođenije u inozemstvu, nego li u domovini. Iako je dobitnica niza nagrada za književnost, hrvatska je kazališta izbjegavaju, no zato se njezini tekstovi s uspjehom postavljaju u Njemačkoj, Sloveniji i drugim zemljama. Na jesen bi se jedan dramski tekst Ivane Sajko konačno trebao naći i na daskama institucionalnog hrvatskog kazališta – Zagrebačkog kazališta mladih. No sve ju to ne sprječava da često bude prisutna u kulturnim rubrikama – svoje tekstova postavlja s nezavisnom skupinom Bad Co. čija je suosnivačica, radovi joj se izvode na radiju, dramski tekstovi prevode na njemački, talijanski, francuski i druge jezike.

Ratna priča smještena u okvir "Oluje"

Roman „„Rio Bar“ ratna je priča koja prati sudbinu junakinje čije vjenčanje prekida eksplozija granate, i ona zatim proživljava ratna zbivanja – od izbjegličkih logora, ubojstva u samoobrani, planiranja akcije Oluja, i ulaska u Knin, pa do osveta i ponižavajućeg poslijeratnog života, a Gotovina je tek epizodni lik tih zbivanja“ – odgovor je Ivane Sajko na pitanje koje joj ovih dana postavljaju mnogi novinari. „Rio Bar“ zbilju predočava gustim poetskim jezikom, kaže redovita prevoditeljica radova Ivane Sajko na njemački jezik Alida Bremer, te dodaje kako je tu birana svaka riječ i ništa nije slučajno. Tekst je kratak ali intenzivan, građen na asocijativnom principu koji koristi poezija, pa nudi mnogobrojne različite nivoe. Predstavljajući roman Bremer je naglasila da je taj rad izvanredan iz nekoliko razloga. „Sajko je, naime, radikalni ženski izričaj izvan klasičnog ženskog pisma i izvan feminističke ideologije, i već bi po tome trebala imati posebno mjesto u hrvatskoj književnosti», obrazložila je Bremer. Kako u njezinim dramskim tekstovima, tako i u novom romanu, jedan od najvažnijih motiva Ivane Sajko otpor je kojem ona pristupa na sebi svojstven način: «Postoji ona vrsta otpora, odnosno opozicije koju nazivamo stranačkom. To je meni smiješno. Ja prije svega ne vjerujem u grupu kao takvu. Odnosno, ako grupa postoji, ona mora biti fluidna i dinamična i konstantno mijenjati strukturu kojom se organizira. Inače, ponovno postaje nešto što nas opet ograničava i sputava. Na taj način ja gledam i umjetnost – umjetnost je stalno dovođenje sebe same u krizu. Postavljam si pitanja kao što su „jesi li sada ušla u neku šmiru ili šprancu ili zaista osjećaš da ono što radiš ima smisla i da komunicira?“

Zašto je nema na domaćim pozornicama?

Zanimalo nas je i zašto ju - po njezinom mišljenju – izbjegavaju postavljati u hrvatskim institucionalnim kazalištima: «Osobno, ne znam. Ne volim inscenirati sukobe jer nikakav sukob ne osjećam. Kada sam u Hrvatskoj, radim svoj posao, bavim se umjetnošću i pokušavam zaraditi nešto sa strane i to je to. S druge strane, Hrvatska je jako malo kulturno tržište i ono što se tu događa, događa se svugdje. Jedino što, primjerice, u Njemačkoj imate sreću što je proporcionalno sa stanovništvom i količinom novaca, uz „main-stream“ kazalište može postojati i neko drugo kazalište, koje nije avangardno, niti subverzivno, niti marginalno, već također ima svoj dostojanstven teritoriji unutar zajednice. Kod nas je to vrlo teško», objašnjava Sajko, te dodaje kako je svjesna još nekih problema hrvatskog kulturnog prostora: «Možda je problem u temama kojima se ja bavim. Kazalište je jedan kolektiv. Ja mogu režirati svoje tekstove, ali ima li smisla da budem sam svoj majstor na svakome koraku. No, bez obzira na sve to, mislim da se stvari mijenjaju i miču. Ja sam osoba koja želi vjerovati u to da stvari idu na bolje i da nema smisla presuditi jednoj zajednici riječima „Ništa nije dobro“. Puno stvari nije dobro, ali puno toga ima i potencijala. Ja pokušavam gledati na taj način, jer ako ne gledam na taj način, onda mogu danas pokupiti kofere i otići», zaključila je Ivana Sajko koju nakon predstavljanja njezina novog romana „Rio Bar“ očekuju pripreme za postavljanje dramske trilogije koja bi na jesen trebala premijerno biti izvedena u Zagrebačkom kazalištu mladih.