Automobil kao ubojito oružje

Pješaci koji noću stoje na semaforu i čekaju da im se upali zeleno svjetlo, mada nigdje nema nikakvog auta na vidiku – takva scena nedvojbeno ukazuje na to se nalazite u Njemačkoj. U svim anketama u kojima stranci ocjenjuju što je to „tipično njemačko", stajanje na praznom raskršću usred noći se redovno nalazi na samom vrhu top liste. U tom strpljivom čekanju su sažete različite karakteristike onoga što se naziva njemačkim načinom razmišljanja i života: uvjerenost da je disciplina vrlina koju je nužno uvijek iznova potvrđivati; striktno, ponekad i slijepo, poštivanje važećih propisa, zakona i načela općeg reda; duboko usađeno uvjerenje, da se sve što radimo uvijek mora moći poopćiti na razinu za sve važećeg pravila.

Kada strpljivi Nijemac nekom strancu objašnjava zašto na crvenom svjetlu semafora mora čekati, argument je uvijek isti: pa što bi bilo, kada bi svi u prometu radili što žele i ne bi poštivali prometna pravila? Nezamislivo! Katastrofa! I naravno: izvor nebrojenih prometnih nesreća. "Sustavi pravila su temelj naše civilizacije. Neko pravilo može izgledati kao proizvoljno, ali ono ima smisla samo ako ga se svi pridržavaju", kaže prometni psiholog Jörg-Michael Sohn u razgovoru za magazin Spiegel. To je pritom tipično njemački način razmišljanja: "U Francuskoj crveno svjetlo na semaforu znači: moram biti oprezniji pri prelasku ceste nego kad je zeleno. Francuzi su navikli na to da odnose sporazumno reguliraju. Mi Nijemci strogo poštujemo pravila. To su dva različita sustava, i oba funkcioniraju", naglašava Sohn. To potvrđuju i statistički podaci: broj poginulih u prometu je 2015. sa 43 smrtna slučaja na milijun stanovnika u Njemačkoj znatno ispod prosjeka Europske Unije (57). Pri vrhu liste je Hrvatska s 82 poginule osobe na milijun stanovnika.

Žrtve: nedužni prolaznici

Možda upravo kao suprotnost tom opće raširenom i dominantnom načinu razmišljanja i ponašanja u prometu posljednjih se godina ulicama njemačkih gradova širi fenomen ilegalnih automobilskih utrka gradskim ulicama. Najčešće se radi o tzv. spontanim utrkama: na nekom semaforu se slučajno istovremeno nađu dva vozača i pogledima se dogovore za utrku. Kada se upali zeleno daju gas „do daske". Tko prvi stigne do sljedećeg semafora, taj je pobjednik. Ponekad se međutim radi i o unaprijed dogovorenim utrkama na definiranoj dionici. U pravilu takve utrke uključuju i ignoriranje pješačkih prijelaza te prolaz kroz crveno svjetlo na semaforima, bez obzira na posljedice.

U svim dosada zabilježenim slučajevima radi se o mlađim muškarcima koji upravljaju jakim, često „friziranim" vozilima – što više konjskih snaga, to bolje. Fenomen je tijekom 1990-ih nastao u SAD, kasnije se proširio i na Njemačku. Za razliku od Sjedinjenih Država međutim, gdje se ilegalne utrke svjesno održavaju po noći na praznim cestama u industrijskim zonama, u Njemačkoj se one voze najčešće danju i to unutar gradova. Cilj je ne samo doživjeti adrenalinsko uzbuđenje, već istovremeno i pokazati se drugima, inscenirati se u javnosti: što više gledatelja, to bolje.

Sigurnost u prometu igra pritom samo sporednu ulogu, pogotovo sigurnost slučajnih prolaznika. Tako je 2001. godine u Kölnu smrtno stradao sin tadašnjeg gradonačelnika Fritza Schramme. On je zajedno s drugim pješacima usred dana u Kölnu stajao na semaforu i čekao na zeleno svjetlo, kada je vozač jednog automobila koji je sudjelovao u ilegalnoj utrci izgubio kontrolu nad vozilom i zaletio se u grupu. A krajem 2006. je na sličan način poginuo jedan pješak u Bochumu. Köln se ponovo našao u središtu pozornosti u travnju 2015., kada je tijekom jedne ilegalne utrke ulicama grada jedan biciklistkinja tako teško ozlijeđena, te je nekoliko dana kasnije umrla od posljedica.

Prekršaj ili kazneno djelo

Dosada je sudjelovanje u ilegalnim utrkama u Njemačkoj tretirano kao prometni prekršaj, pa su i predviđene kazne bile više nego blage: za organiziranje ili sudjelovanje u takvim utrkama su predviđene novčane kazne od 400 do 500 eura i oduzimanje vozačke dozvola na maksimalno mjesec dana. Ukoliko bi tom prilikom došlo do materijalne štete ili bi ljudi bili ozlijeđeni, to se tretiralo kao svaki normalan prometni udes.

No u posljednje se vrijeme svijest o opasnosti ilegalnih utrka počela mijenjati. Još u jesen prošle godine je u njemačkom parlamentu Bundestagu raspravljano o nacrtu zakona kojim bi se sudjelovanje u ilegalnim utrkama gradskim ulicama ubuduće tretiralo ne kao prekršaj, već kao kazneno djelo – bez obzira je li pričinjena neka materijalna šteta odnosno je li netko povrijeđen.

Povijesna presuda

No prekretnicu u sankcioniranju predstavlja svakako nedavna presuda Zemaljskog suda u Berlinu: 27. veljače su dvojca sudionika jedne ilegalne utrke, u kojoj je poginuo jedan vozač koji se trkačima slučajno našao na putu, osuđeni zbog ubojstva na kaznu doživotnog zatvora. Godinu dana ranije su Hamdi H. (24) i Marvin N. (27), već od ranije poznati po svojoj brzoj i bezobzirnoj vožnji, započeli noćnu utrku na Kurfürstendammu  u središtu Berlina. Jedan je sjedio za volanom Audija A6, snage 225 PS, drugi je vozio Mercedes CLA 45 AMG sa 381 PS. Prije mjesta nesreće su prošli 13 semafora, većina ih je bila crvena. A onda je došao još jedan semafor, također s crvenim svjetlom. Hamid H. je dao gas i zabio se brzinom od 160 km/s u auto 69-godišnjeg Michaela W. On je bio mrtav na licu mjesta.

"Žrtva nije imala ni najmanju šansu", zaključio je u svom izlaganju državni odvjetnik Christian Fröhlich tijekom suđenja. Po njegovim su riječima oba vozača morali biti svjesni mogućnosti da netko nedužan nastrada, rizik im je bio poznat. To znači da su djelovali s namjerom. A uz to i iz niskih pobuda: radi jačanja vlastitog ega. Automobili su za njih bili ključni element izgradnje osobnog identiteta i osjećaja važnosti. Uz to su po Fröhlicovom mišljenju, vozači svoja vozila koristili kao oružje.

Tu argumentaciju je prihvatio i sud. Po mišljenju Ralpha Ehestädta, suca Zemaljskog suda u Berlinu, optuženi su svoja vozila koristili kao oružje i nisu vodili nikakvog računa o mogućim žrtvama. Zbog toga su osuđeni za ubojstvo s predumišljajem na doživotnu zatvorsku kaznu. Presuda još nije pravomoćna i brojni pravnici su već izrazili uvjerenje, da u revizijskom postupku ona neće biti potvrđena. Svejedno se radi o povijesnoj odluci: nikada ranije u Njemačkoj sudionik neke ilegalne utrke nije osuđen zbog ubojstva.