Arno Schmidt: genijalni osobenjak njemačke književnosti

Bargfeld bi bio samo jedno od običnih malih mjestašaca kakvih je bezbroj po Njemačkoj - dosadno i nezanimljivo - da se tu ne nalazi kuća u kojoj je živio Arno Schmidt. Tog književnika njegovi poznavaoci smatraju jednim od najznačajnijih njemačkih autora nakon Drugog svjetskog rata. Njegove se knjige navode kao klasična djela moderne, mada se i njega kao osobu i njegove uratke često označava kao osobenima i nepristupačnima.

Neki koji su ga susreli i koji bi te susrete najradije zaboravili, opisuju ga kao neugodnu i uobraženu osobu koja je stalno bila na distanci prema drugima i kojoj se nije moglo prići. No postoje i drugačija viđenja: Jan Philipp Reemtsma, povjesničar, profesor književnosti i nasljednik milijina iz duhanskog imperija o Schmitdu kaže kako "nikada u životu nije upoznao osobu koja je na njega ostavila jači dojam". Schmidt je bio "vrlo ljubazan, pažljiv i pristojan" čovjek, kaže Reemtsma, koji je dugo godina bio i književnikova mecena. On ga je često posjećivao u Bargfeldu tijekom 1970-ih godina, kada je počeo čitati Schmidtovu knjigu "Zettelov san".

Pokroviteljstvo za umjetničko djelovanje

Radi se o najvažnijoj knjizi Arna Schmidta, njegovom monumentalnom djelu: osam knjiga u jednoj, ukupno 1.334 stranice teksta. Na svakoj se stranici nalaze tri stupca, ispisana pisaćom mašinom i to vlastoručno od strane autora. "U svom djelu on na više mjesta govori o tome kako je ograničen u mogućnosti pisanja, budući da toliko vremena mora trošiti na zarađivanje novca da bi se prehranio", prisjeća se Jan Philipp Reemtsma.

Prilikom jedne posjete on književniku nudi nagodbu: uzdržavat će ga svotom od 350.000 tadašnjih njemačkih maraka "kako bi on svoj život mogao slobodnije oblikovati". Schmidt je ponudu prihvatio, pod uvjetom da piše novu knjigu. "On je bio čistunac: takvu ponudu je mogao prihvatiti samo ako zauzvrat sam nešto dâ", kaže ovaj pokrovitelj književnika. Reemtsma i danas financira Zakladu Arna Schmidta koja se nalazi u njegovoj kući u Bargfeldu.

Arno Schmidt je rođen 1914. godine u Hamburgu kao sin jednog policajca, kasnije je s majkom prešao u grad Görlitz u Saskoj, gdje je završio gimnaziju. Pohađao je trgovačku školu, a potom radio kao knjigovođa u jednoj tvornici tekstila. Tu je upoznao i svoju kasniju suprugu Alice, s kojom se oženio 1937. godine. Do svoje smrti 1979. ona mu je pomagala pri prepisivanju i sređivanju njegovih literarnih uradaka. 1940. Schmidt je mobiliziran u Wehrmacht. Vrijeme do kraja rata 1945. godine on međutim uglavnom provodi u uredu i vodi različite statistike. U to vrijeme piše prve pjesme i pripovjetke najvećim dijelom objavljene tek nakon njegove smrti.

Priznanje za rad

Nakon kraja rata nekoliko je mjeseci proveo u britanskom zarobljeništvu, a potom se sa suprugom preselio u provinciju Donje Saske, u Bargfeld. Kao i mnogi drugi Nijemci, u to vrijeme Arno Schmidt živi u siromaštvu, ali usprkos tome on donosi odluku ubuduće živjeti od pisanja. Taj težak život nakon rata opisuje u svojoj pripovjetci "Brandova pustopoljina". Uskoro nastaju i djela koje privlače pažnju publike, poput pripovjetki "Leviathan" ili "Enthymesis".

1950 Arno Schmidt dobija Veliku nagradu Akademije za književnost, čime se financijski teška situacija malo popravlja, a potom u to vrijeme nastaju i prvi romani, poput "Republike učenjaka" i "Kamenog srca".

120.000 cedulja

Njegove knjige ne nailaze na veliki odaziv kod publike, ali kritika ga sve više zapaža. Posebno se cijeni njegov humor, jednako kao i umijeće detaljnog opažanja svakodnevice u tada još mladoj Saveznoj Republici Njemačkoj. S velikim smislom za detalj on opisuje život tzv. običnih ljudi, bez da pritom s njima ima baš puno kontakata. To mu je previše, glasi njegovo objašnjenje.

S druge se strane Schmidt sve manje pridržava njemačkog pravopisa. S vremenom on iznalazi svoj vlastiti, osebujan i neuobičajen stil pisanja, poigrava se s riječima i frazama, orijentira se prema dijalektima. S vremenom počinje prenositi načela psihoanalize u književnost, piše znanstvenu fantastiku, a 1960-ih počinje s pisanjem svog središnjag djela, romana "Zettelov san". Pisanje te knjige će potrajati godinama, a na kraju je Schmidt u rukopisu preradio 120.000 vlastitih cedulja s razmišljanjima i opsakama.

Njemački Joyce

Nakon objavljivanja te knjige kritika je reagirala vrlo podijeljeno: dok su jedni govorili o "genijalnom djelu", drugi su tvrdili da se radi o "gluposti" te kako je za razumijevanje tog romana potrebno vrlo opsežno književno obrazovanje. "To je besmislica", smatra Jan Philipp Reemtsma. Kao što nije potrebno čitati cjelokupnu svjetsku književnost kako bi se razumio Goetheov "Faust II" ili da bi se nekome mogao svidjeti "Doktor Faust" Thomasa Manna, tvrdi ovaj profesor književnosti. "Naravno da je moguće te romane čitati bez da se stalno gleda u sekundarnu literaturu, a to je jednako tako moguće i s 'Zettelovim snom'", naglašava Reemtsma. No upravo u to je vrijeme nastao nadimak Arna Schmidta kao "njemačkog Joycea". On je umro 1979. godine, devet godina nakon objavljivanja svog monumentalnog romana.

Zaklada u Bargfeldu, koja od 1983. posjeduje sva prava na djela Arna Schmidta, njeguje sjećanje na autora kako u Njemačkoj, tako i u inozemstvu. "On je u međuvremenu preveden na mnoge jezike, među njima i na najveće europske jezike", kaže Reemtsma. Za razliku od Njemačke, međutim, gdje se recepcija velikim dijelom koncentrira na naizgled neobične osobine autora, "u drugim se zemljama ljudi pitaju: zbog čega mi tog autora otkrivamo tek tako kasno, tek nakon njegove smrti?", kaže pokrovitelj Zaklade. Po mišljenju Jana Philippa Reemtsme, što se budućnosti tiče, uloga Arna Schmidta je osigurana: "On će uvijek ostati značajno ime njemačke književnosti."