Arapsko proljeće uspona i padova | Politika | DW | 27.12.2011
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

Arapsko proljeće uspona i padova

U arapskom svijetu se od 2011. događaju povijesne promjene. Tzv. Arapsko proljeće počelo je u Tunisu kada se zbog nepravde spalio jedan prodavač voća. Kasnije se val revolucije proširilo na Egipat i Libiju.

default

"Mohamed nije želio biti junak. Politika ga nije zanimala. Njegova situacija je međutim postala neizdrživa," kaže Manoubia Bouazizi, majka muškarca čija je smrt pokrenula proces demokratizacije koji je zahvatio veliki dio arapskog svijeta. Mohamed Bouazizi, siromašni trgovac voća u pustom, malom provincijskom gradu bio je očajan zbog situacije u kojoj se nalazio, tako da je odlučio politi se benzinom i zapaliti. Nakon tri tjedna provedena u bolnici, on je 4. siječnja podlegnuo ozljedama i umro.

Tunižani na ulicama

Njegova smrt je natjerala tisuće Tunižana da izađu na ulice, pogotovo u provinciji. Više se nisu dali zastrašiti. Niti tenkovima, niti riječima. Predsjednik Ben Ali prijeti, nastupa državnički, ponekad blago, ponekad spreman na kompromis, a ponekad jako oštro. Ništa ne pomaže. Brane u Tunisu pucaju 14. siječnja....

Bivši tuniski predsjednik Zine El Abidine Ben Ali

Bivši tuniski predsjednik Zine El Abidine Ben Ali pobjegao je u Saudijsku Arabiju

Ono što nitko ne zna - Ben Ali je odavno napustio zemlju. Pobjegao je u Saudijsku Arabiju, zajedno sa suprugom i velikim količinama novca, zlata i nakita. Još tijekom noći, građani upadaju na luksuzni posjed predsjedničke obitelji. Pljačkaju ga i pale. U uskim ulicama u centru grada se još danima čuju pucnji. Pristaše starog režima su se zabarikadirali, vode borbe protiv vojske i policije. Diktator je otišao, ali ljudi i dalje izlaze na ulice. Vjeruju da stara elita i dalje u rukama drži poluge moći i da želi onemogućiti uspjeh revolucije. U unakrsnoj vatri se našao premijer Mohamed Ganuči, koji je i za vrijeme Ben Alija obavljao istu funkciju.

Prosvjedi protiv režima u Tunisu

Prosvjedi protiv režima u Tunisu počeli su početkom 2011.

Krajem veljače on popušta pritisku i daje ostavku. Njegovog nasljednika Caida Ben Esebsija smatraju vjerodostojnim čovjekom bez mrlje. Demonstracije polako slabe. No odavno je oslabio i gospodarski rast. U cijeloj zemlji štrajkuju radnici, tvornice ostaju zatvorene, ulagači su suzdržani. Ni turisti ne dolaze zbog straha da bi moglo doći do nemira. Tadašnji ministar financija Džalul Ajed upozorava: "Ukoliko ljudi brzo ne osjete da im je bolje zahvaljujući demokraciji, demokratski proces bi mogao propasti."

Prvi izbori

Demokratski proces teče međutim bolje nego što se mislilo. 23. listopada Tunižani biraju ustavotvornu skupštinu zemlje. Ovo su prvi slobodni izbori u zemlji - povijesni trenutak. Mourad već od jutra stoji u redu ispred biračkog mjesta i kaže: „Jedva sam dočekao ovaj trenutak. Ovu su prvi izbori u mom životu. Nikada me nitko nije pitao za mišljenje, a kada bih ga izrazio, zanemarivano je. Za mene ovo nije samo glasačka kutija već i urna starog režima.“

Moncef Marzuki - novi predsjednik Tunisa

Moncef Marzuki - novi predsjednik Tunisa

Četiri dana kasnije, šef Izborne komisije objavljuje rezultate. Nije ih uspio izgovoriti do kraja jer su ljudi u dvorani ustali na noge, pljeskali, pjevali himnu. Izbornu pobjedu slave umjereni islamisti iz stranke Enahda. Glasnogovornica stranke Jusra Ganuči je tada izjavila:

"Tunižani su glasali za stranke koje su se stalno borile protiv Ben Alijeve diktature i koje su željele slobodu i demokraciju. To u prvom redu vrijedi za nas. Stoga i jesmo postigli ovako dobar rezultat."

Taj rezultat se međutim ne sviđa svakome. Mnogi revolucionari u Tunisu budućnost su drugačije zamišljali. Za njih su islamisti nužna cijena demokracije.

Pročitajte na sljedećoj stranici: Iskra je prešla u Egipat

Prosvjedi na trgu Tahrir u Kairu

Prosvjedi na trgu Tahrir u Kairu

Iskra je prešla u Egipat

Iskra iz Tunisa brzo je prešla i u Egipat. Tamo se neomiljeni predsjednik Mubarak borio protiv gubitka vlasti, tako da je i proces demokratizacije tekao mnogo teže nego u Tunisu. Ono što je 25. siječnja u Kairu počelo demonstracijama, za samo nekoliko dana se pretvorilo u narodni ustanak, a deset mjeseci kasnije u prve parlamentarne izbore u zadnjih 60 godina. Činilo se da će se ispuniti san mnogih Egipćana. Većina ljudi po prvi put u životu je mogla birati, kao što je to slučaj i s jednom ženom iz kairske gradske radničke četvrti Bulaq: "Izbori su veselje! Svatko glasuje ako hoće i to bez lažnih izbornih rezultata kao što je to bilo u vrijeme Mubaraka."

Predsjednik Europskog parlamenta Jerzy Buzek (desno) čestita Asmi Mahfuz, dobitnici Saharovljeve nagrade za 2011.

Predsjednik Europskog parlamenta Jerzy Buzek (desno) čestita Asmi Mahfuz, dobitnici Saharovljeve nagrade za 2011.

Ultarkonzervativni salafisti su u prvom krugu izbora uspjeli osvojiti jednu trećinu zastupničkih mjesta u parlamentu. S tim nitko nije računao. Mnogi misle da su prevareni jer, salafisti nisu sudjelovali u revoluciji. Sudjelovali su aktivisti širokih svjetonazora, blogeri i borci za ljudska prava, koji su i pokrenuli ustanak. Jedna od njih je Asma Mahfouz.

Sukobi prosvjednika s policijom i vojskom

Sukobi prosvjednika s policijom i vojskom

Sedam dana prije početka ustanka, 25. siječnja, ova aktivistica je putem jedne video snimke uputila strastveni poziv: "Ako još imamo malo dostojanstva i ako želimo živjeti kao ljudi, onda 25. siječnja moramo izaći na ulice i tražiti svoja prava." Video je objavila na Facebooku - gdje su ga za nekoliko dana vidjele na stotine tisuća Egipćana. Ova 26-godišnjakinja je tako postala ikonom revolucije.

Vojska preuzima vlast

Mubarak na nosilima u kavezu u sudnici na početku procesa protiv njega

Mubarak na nosilima u kavezu u sudnici na početku procesa protiv njega

Prosvjedi milijuna na trgu Tahrir imaju uspjeha: 11. veljače se objavljuje povlačenje Mubaraka. Vojska preuzima vlast u zemlji. Demonstranti to pozdravljaju. Vojska je bivšeg predsjednika uhitila 13. travnja. Na ulicama Kaira vlada olakšanje. Čini se da je došao trenutak raskidanja s prošlošću. Jedan muškarac izrazuio je ono što mnogi misle: "Predsjednik je bio tiranin, zaslužuje takav kraj. Tlačio je 85 milijuna Egipćana. Zbog njega smo siromašni, mnogi mladi ljudi nemaju posla. Zahvalan sam Bogu zbog uhićenja."

Vojska skinula masku

Suđenje Mubaraku počinje 3. kolovoza. Dva dana prije vojska je "očistila" trg Tahrir. Nepovjerenje aktivista prema Vojnom vijeću kontinuirano raste. Jer, od veljače je pred vojnim sudovima u brzim sudskim procesima osuđeno 12 tisuća osoba. Državna televizija ponovo emitira propagandni materijal u korist režima, ovaj put u korist Vojnog vijeća. Neovisni mediji su pod pritiskom. Generali optužuju poznate aktiviste koji su organiziralii revoluciju da su agenti Zapada koji žele destabilizirati Egipat. Vojno vodstvo je skinulo masku - to već u ljeto misle mnogi, poput aktivistice Asmae Mahfuz: "Mubarakov režim je još živ. To nam pokazuje da je njegovo svrgavanje bila samo predstava za narod. Taj se narod nažalost dao prevariti." Suđenje Mubaraku u kolovozu uživo prenosi televizija. U rujnu se proces nastavlja iza zatvorenih vrata i onda pomiče za kraj godine.

Moamar Gadafi

Moamar Gadafi

Demonstranti 9. rujna iz još uvijek nepoznatih razloga ulijeću u izraelsko veleposlanstvo u Kairu. Točno mjesec dana kasnije, pred zgradom državne televizije, vojska se brutalno obračunava s demonstrantima, većinom kršćanima. 30 njih je umrlo. Vojnici su na njih pucali ili ih pregazili tenkovima. Državna televizija je slike kaosa i anarhije prenosila cijelu noć. Nakon toga je Vojno vijeće pooštrilo zakone koji se primjenjuju u izvanrednim situacijama. Politički bloger Mustafa Husein ovako je opisao stanje: "Revolucija trenutačno doživljava potpuni neuspjeh. Uvjeti sliče onima koji su vladali prije revolucije."

Na izborima koji počinju krajem studenog naslućuje se pobjeda islamista. Muslimanska braća i salafisti će 2012. ući u parlament i u njemu najvjerovatnije imati dvotrećinsku većinu. Vojno vijeće je naznačilo, bar iza kulisa, da i nakon izbora želi ostati na vlasti. Oporba vjeruje da će pobjeda islamista poslužiti kao opravdanje. Na tome su, kako smatraju pripadnici oporbe, generali dosljedno radili deset mjeseci.

Pročitajte na sljedećoj stranici: Lov na Gadafija

Cameron i Sarkozy u Libiji

Cameron i Sarkozy u Libiji

Lov na Gadafija

Pobunjenici su na kraju izvojevali pobjedu

Pobunjenici su na kraju izvojevali pobjedu

Još krvaviji prevrat nego u Egiptu, bio je u Libiji. Vlastodržac Moamer el Gadafi je svoju vojsku huškao protiv revolucionara, nakon čega se umiješao NATO. Pobunjeničkim snagama u Libiji je nakon mukotrpne borbe pošlo za rukom izvojevati pobjedu. Krajem kolovoza su snage libijskog Prijelaznog vijeća osvojile Tripoli. Simbolom svrgavanja Gadafija smatra se osvajanje njegovog šest kilometara velikog vojnog kompleksa Bab al Azizija u središtu libijskog glavnog grada. Ova vijest izazvala je slavlje na ulicama Tripolija.

Pohvale libijskom narodu

U Tripoli sredinom rujna u posjet dolaze britanski premijer David Cameron i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy. Oni hvale otpor libijskog naroda protiv Gadafija. Cameron naglašava da je to bila revolucija Libijaca: "To su bili hrabri ljudi iz Misrate, Siltana, Bengazija, Brege, Tripolija koji su se nevjerojatnom hrabrošću oslobodili Gadafijeve diktature. To je omogućila njihova revolucija."

Narodni ustanak protiv režima počeo je u Bengaziju, jednom gradu na istoku Libije. Ljudi su tražili političke reforme. Gadafi je naredio da se na demonstrante puca. Njegove snage su na najokrutnij način pokušale ugušiti ustanak. Pobunjenici su se branili. Ustanak se poput požara počeo širiti u cijeloj zemlji. Vijeće sigurnosti UN-a uvodi zabranu leta iznad Libije kako bi se zaštitilo civilno stanovništvo. Borbeni zrakoplovi NATO-a su od ožujka do listopada skoro deset tisuća puta napali Gadafijeve snage.

Veselje za pobunjenike

Gadafi iz svog skrovišta šalje audio poruke i poziva u borbu protiv pobunjenika. 69-godišnji despot protiv kojeg je potjernicu raspisao Međunarodni kazneni sud, nakon bijega iz Tripolija skriva se u svom rodnom gradu Sirtu. 20. listopada tamo umire pod nerazjašnjenim okolnostima, nakon što su ga ranili u galvu i potm uhitli pobunjenici. Gadafijevog sina Seifa al Islama izdaju pratitelji, tako da je sredinom studenog pao u ruke pobunjenika. Njemu će se u Libiji između ostalog suditi i za zločine protiv čovječnosti.

U borbi za slobodu u Libiji je život izgubilo više od 30 tisuća ljudi. Deseci tisuća su nestali ili ranjeni, bezbroj ih je traumatizirano. Zemlja stoji pred brojnim izazovima, naglašava predsjedatelj Prijelaznog vijeća Mustafa Abdul Džalil. Obnova Libije je zadatak s mnogim preprekama: "Pravi put zahtjeva jedinstvo. Kako bismo ostvarili naše ciljeve, računamo na kompromise i toleranciju." Nova prijelazna vlada u kojoj su predstavnici svih libijskih plemena, mora izraditi ustav. Za 20 mjeseci bi trebali biti održani slobodni, demokratski izbori. Gospodarstvo zemlje se mora obnoviti. Najveći izazov je razoružavanje ili integracija 200 tisuća teško naoružanih bivših pobunjenika u vojsku i libijske snage sigurnosti.

Autori: Marc Dugge, Jürgen Stryjak, Peter Steffe/ Belma Fazlagić

Odg. ur.: Snježana Kobešćak

Stranica 1 | 2 | 3 | Čitav članak

Preporuka uredništva