1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

App protiv neonacističkih pjesama

S. Broll/A. Šubić8. prosinca 2013

Neonacisti već dugo koriste rock muziku kao dio svoje propagande među mladima. Niz "pjesama" je zato zabranjen. Ali policiji je muka i slušati tu deračinu. Zato su razvili program koji će sam otkriti zabranjenu pjesmu.

https://p.dw.com/p/1ATVl
Bundesweite Aktion gegen Rechtsextremisten
Foto: picture-alliance/dpa

Naslov pjesama je na primjer Auf zum Sturm (Naprijed u napad) ili Feindbild (Slika neprijatelja) i uz bučnu glazbu su tu i riječi pjesme koje više nemaju veze sa rock'n'roll-om. Pjeva se o mržnji, o "pravoj" rasi, o nacističkom dobu u najljepšem svjetlu... Zato se te pjesme ne smiju izvoditi na javnim nastupima niti prodavati na nosiocima zvuka, jer bi mogli dospjeti u ruke maloljetnika.

Zato je policija ovlaštena, ako neki sastav počne svirati neku od pjesama sa popisa zabranjenih, prekinuti koncert. Ali to je i policiji ogroman problem. Jer, kako nam objašnjava predsjednik sindikata djelatnika policije Rainer Wendt, "na koncertima vlada zaglušujuća buka i jedva se može prepoznati što se uopće svira i pjesmu koja stoji na popisu i što tek onda pravno omogućuje intervenciju."

Rainer Wendt
Policajci poput Wendta jedva čekaju takvu pomoćFoto: picture alliance/ZB

Obzirom da službenici moraju čuvati i svoj sluh i živce, pokrajinski kriminalistički ured Saske je zato razvio program za "pametne" telefone koji će sam, u toj buci, razaznati melodiju i riječi pjesme koja je zabranjena. Tehnologija je zapravo poznata. Već postoje "app-ovi" (na primjer Shazam) koji korisnicima pomaže iz melodije koja negdje svira, prepoznati ime pjesme i izvođača.

Kroz muziku do mržnje

Drugim riječima, policajci su tek malo "preradili" tu aplikaciju kako bi ono što se svira, usporedila sa prilično dugim popisom pjesama koje su zabranjene. Jer, kako upozorava glasnogovornica pokrajinske policije Saske Kathlen Zink, tu se ne radi samo o neonacističkim pjesmama, nego i svim djelima u kojima se veliča nasilje ili zagovara mržnja, osobito prema nekim manjinama ili prema ženama. Na primjer, nema tome dugo da je na taj popis stiglo i (ne)djelo rappera Bushida u kojem se zagovara nasilje protiv homoseksualaca.

Zapravo, o zabrani odlučuje Ured za procjenu primjerenosti medija za mlade iz Bonna i trenutno je na tom popisu uistinu najviše pjesama neonacističkih skupina ili u kojima se veličaju rat i ubijanje - takvih je 1128. Ali i policiji je problem što "svake godine dolazi novih stotinjak pjesama", objašnjava Elke Monssen-Engberding. Jer, ne samo da su tvrdnje da su, na primjer, stranci manje vrijedne vrste ili da treba protjerati sve homoseksualce, kaznena djela, nego je dužnost tog Ureda spriječiti da takve poruke ne dođu u dječje uši.

Neonacisti
Na koncertima ne samo da treba odslušati svu tu buku, nego poslije i moći prepoznati pjesmu koja je zabranjenaFoto: picture-alliance/dpa

Prvo melodija, a smisao dođe kasnije

Je li to uistinu toliki problem? Daniel Köhler iz Instituta za proučavanje ekstremno desnih pokreta u Berlinu priznaje kako ima i drugih medija koji mlade "uvlače" u neonacističke krugove, od igara za računala pa do socijalnih mreža. Ali i te skupine dobro znaju kako je glazba još uvijek odličan uvod u svijet radikalne desnice.

To može samo potvrditi policijski službenik Rainer Wendt: glazba je opasna jer "mlade ljude zanosi melodija, ali jedva obraćaju pažnju na riječi pjesme." Tek vremenom i te riječi postanu dio njihovih stajališta. Politolog Köhler svjedoči kako je razgovarao s brojnim bivšim neonacistima i mnogi od njih su potvrdili kako su prvi dodir s tom ideologijom imali preko glazbe. "Prije su to tek bile kućno snimane kazete nekog sastava i preko njih su mladi odlazili na koncerte koje su i organizirali neonacisti."

Ovu novu aplikaciju će službenici iz Saske predstaviti ministrima unutarnjih poslova svih pokrajina koji se sastaju ovog petka (6.5.), ali policajac poput Wendta jedva čeka da ona uđe u svakodnevnu uporabu. Jer, službenicima nije tek problem slušati tu dernjavu s pozornice, nego je ovako potrebno na koncerte slati iskusne službenike koji će prepoznati što se svira i koji nerijetko bolje poznaju čitav glazbeni opus desnih ekstremista, bolje nego i neki zadrti neonacist.

Zaplijenjeno oružje neonacista
Glazba je još uvijek najlakši način na koji ekstremisti dopiru do mladih. Tu se brzo glazbeni ukus prleijeva u politički i kriminalni.Foto: dapd

Najbolji način je stari način

Ipak, politolog Daniel Köhler je skeptičan, hoće li to i u konačnici imati nekakvog utjecaja. Naravno, nema ništa protiv te aplikacije, ali je problem već i sam taj indeks zabranjenih pjesama. Jer, neko djelo, umjetničko ili ne, ne zabranjuje se u ovoj zemlji samo tako i preko noći. "U doba interneta i downloads-a je sve to zastarjelo" i dugo potraje dok neka pjesma ne bude provjerena i stigne na popis.

I na koncu, tu su problem i tipične osobine mladih: prkos i provokacija. Tek ako je nešto zabranjeno, onda to znači da nešto vrijedi, pa je tako gotovo jamstvo kvalitete ako je neka pjesma na popisu zabranjenih, upozorava Köhler. On zato misli da nema drugog puta od onog starog i najboljeg: da roditelji nađu načina ući u "zabranjenu zonu" dječje sobe i čuti što oni misle i slušaju. Isto vrijedi i za škole gdje učitelji moraju mladima objasniti, što je zapravo bilo najstrašnije razdoblje povijesti ove zemlje.