„Antifašizam je danas u ilegali kao 1941."
25. listopada 2018
Još jednu godišnjicu oslobođenja od fašističke okupacije Grad heroj Novi Sad dočekao je u atmosferi političkog vašarišta. Gradski čelnici položili su vijence i dodijelili nagrade uz rutinsku retoriku. SUBNOR je na svečanoj akademiji pljeskao mladim recitatorima, a u centru grada – špalir antifašista, ekstremista i oporbe.
S jedne strane, suradnici Miše Vacića i njegove „Srpske desnice" u Novom Sadu verbalno napadaju aktiviste Saveza za Srbiju. S druge strane, na samo nekoliko metara udaljenosti aktivisti ekstremističke „Srbske akcije" mašu zastavama Srbije, a Antifašistička koalicija pjeva partizanske pjesme. Svatko u svom prepoznatljivom folkloru.
Tik iza fanfara, u tijesnim prostorijama Medija centra Vojvodine, Antifašistička koalicija u uskom krugu prijatelja raspravlja o tome gdje danas stanuje ekstremizam, kako se on odražava i što tim povodom rade institucije.
Minska polja fašizma
„Antifašizam je danas u ilegali, kao što je bio i od 1941. do 1945. Svuda oko nas su minska polja fašizma, neonacizma, netolerancije i netrpeljivosti prema drugima", kaže za DW predsjednik Saveza antifašista Vojvodine Duško Radosavljević. Suvremeni fašizam bi se, kaže, mogao definirati kao napad na drugog i drugačijeg, a izražava se kroz uskraćivanje njihovih prava. Kolaboracija je šutnja na to.
„U Europi se fašizam vraća kao državna ideologija, ne u smislu crnih košulja i ratova, ali se vraća u svojoj suštini", kaže za DW povjesničar Milovan Pisari. „Ako hoćemo shvatiti gdje je fašizam danas, trebali bi zaboraviti što smo učili u školama, analizirati mehanizme kako je fašizam došao na vlast i na temelju toga vidjeti koje su sličnosti, pa ćemo vidjeti da su nekadašnje politike prema Židovima vrlo slične onim politikama koje se primjenjuju prema migrantima danas", ukazuje Pisari.
Ekstremizam na javnim adresama
Pokušavajući odgovoriti na pitanje gdje danas živi ekstremizam, Antifašistička koalicija napravila je mapu na kojoj su označena službena sjedišta ili mjesta okupljanja fašističkih i ekstremističkih skupina. Među njima je više od dvadeset organizacija, od kojih pojedine djeluju godinama, poput Srpskog narodnog pokreta 1389, Otačastvenog pokreta Obraz ili nasljednice zabranjenog Nacionalnog stroja – Nacionalni srpski front.
Među njima je i niz novoosnovanih organizacija od kojih je nekoliko povezano s Mišom Vacićem i vladajućom koalicijom. Na mapi se našlo i nekoliko manje poznatih organizacija za koje autori navode da otvoreno promoviraju Dimitrija Ljotića i Milana Nedića, ugostiteljski objekt Čitaonica „Carostavnik", u kojoj slika Milana Nedića stoji na zidu iza šanka, ali i nekoliko organizacija koje organiziraju mrežu humanitarne pomoći – samo za pripadnike svoje nacije.
„Postoje male organizacije koje se pozivaju na fašizam i nacizam i one su vrlo opasne, jer održavaju te ideologije na životu i nastupaju vrlo agresivno", objašnjava Pisari. „Međutim, drugi problem su velike organizacije, uglavnom političke stranke, koje ih podržavaju i koriste u političke svrhe i na taj način podržavaju tu ideologiju, ne otvoreno, ali suštinski. Kad postoji sinergija između tih malih organizacija i stranaka, onda je to vrlo opasno."
A takva sinergija, kaže Pisari, postoji i u Srbiji i u Europi. „Najbolji primjer je vjerojatno Italija, gdje je na vlasti desničarska stranka koja se nikad ne poziva na fašizam, ali koristi vrlo slične metode, i to je najvidljivije u politici prema migrantima. To se događa i ovdje. Jasno je da je SNS najveća stranka koja pokriva te organizacije i koristi ih kad im je potrebno", kaže Pisari.
Kako se crta ekstremizam
Legitimitet u javnom životu potvrđuju legitimitetom na fasadama. Iscrtane svastike, poruke mržnje i reklamne poruke ekstremnih organizacija na ulicama Novog Sada imaju vrlo živu dinamiku, pokazuje analiza Antifašističke koalicije. To su najčešće tradicionalni fašistički simboli, pozivi na ubojstvo, veličanje ratnih zločinaca i negacija antifašističke tradicije, a u Novom Sadu idu ruku pod ruku s porukama navijačkih skupina i Srpske radikalne stranke.
„Poruke na zidovima su žive u smislu da one nekako dolaze do ljudi i njihovih glava. Od prolaznika ovisi kolika je njihova sposobnost da se suprotstave i ne prime poruku. Naravno da su mladi u tom smislu najugroženiji, jer oni nemaju adekvatne sisteme obrane i mnogo lakše od drugih primaju te poruke, i tako se regrutiraju u fašističke organizacije", upozorava Pisari.
On s druge strane ističe indiferentnost većine koja ne uviđa opasnost tih poruka. „U zgradi gdje živim bila je jedna od takvih poruka i bio je čovjek u prizemlju koji ima prozor iznad te poruke. Ja ga pitam, zar Vam ne smeta, a on kaže ne, nisam ni primijetio. A kad smo počeli razgovarati o tome, on je shvatio o čemu se radi i nije prošlo dva dana, a te poruke više nije bilo. Ja sam siguran da ju je on uklonio", priča Pisari.
Siguran u sudskim ladicama
Da je prema Ustavu, i poruke i organizacije koje propagiraju ekstremne ideje i izazivanje rasne, nacionalne i vjerske mržnje, bile bi sankcionirane. Ali pravosuđe se baš i nema čime pohvaliti. Najslikovitiji primjer je napad aktivista organizacije „Nacionalni stroj" na sudionike Antifašističke šetnje „Stop fašizmu" 2007. godine, koji ni deset godina kasnije nije dobio sudski epilog.
Odbačeno, odbijeno, obustavljeno, u postupku, u predistrazi – najčešće su riječi u bilanci uspjeha novosadskih sudova i tužilaštava. Prema podacima koje je prikupila Antifašistička koalicija, za posljednjih deset godina na teritoriju koji pokrivaju novosadski sudovi pravomoćno je okončano svega osam postupaka zbog izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje i netrpeljivosti. Osuđeno je dvanaestoro ljudi, od kojih je pola dobilo uvjetne, a pola zatvorske kazne.
Pred osnovnim i višim tužilaštvom sumnjičilo se više od 130 osoba, ali je najveći dio prijava još uvijek u istražnoj fazi. „Ti podaci pokazuju jednu veliku zaglavljenost, jer policija i tužilaštvo tek prikupljaju podatke i kazneni postupak još nije ni počeo", objašnjava pravnica Sofija Mandić. „Kada te podatke usporedimo s onim što vidimo na ulici, što vidimo u medijima ili s onim što se događa u stvarnosti, zaista postoji velika razlika između pravosudne stvarnosti i one koju živimo", kaže Sofija Mandić.
A problemi su višestruki – od sustavnih do vrijednosnih. „Prije svega, država je dozvolila da imamo problem s manjkom tužilaca, tužilačkih zamjenika i njihovim kapacitetima, pa u većim gradovima oni imaju i do 1.000 predmeta u svakom trenutku", priča Sofija Mandić. U mnoštvu predmeta tako ovi slučajevi ostaju zapostavljeni, a ekstremne ideje se s margine na kojoj su bile sele u centar. „Vjerojatno je da se ovi predmeti u društvenom smislu smatraju manje važnima, zato što je klima takva, zato što se s vrha šalje jasna poruka da je nasilje prihvatljivo, da je neravnopravno tretiranje drugog i drugačijeg prihvatljivo, a pravosudni organi vrlo dobro čuju tu poruku."
Rezultat je ponavljanje nasilja – kako na ulicama, tako i u virtualnom svijetu i medijima. „Nekažnjeno nasilje potiče takvo ponašanje, jer čak i ako strogo pravno promatramo priču, smisao je ne samo kažnjavanje počinitelja, nego i sprečavanje drugih da pomisle učiniti nešto slično. Mi na toj razini konstantno podbacujemo", zaključuje Sofija Mandić.