Američki nogomet, hrvatsko srce | Priča dana | DW | 17.04.2021
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Priča dana

Američki nogomet, hrvatsko srce

Nepokretni Miloš Živković je nakon potresa na Baniji živio u kontejneru bez rampe za invalidska kolica. A onda su došli igrači američkog nogometa iz Zagreba.

Topla travanjska subota na Baniji. Malobrojni stanovnici raštrkanih naselja Zrinske gore kraj svojih potresom oštećenih kuća i kontejnera uživaju u proljetnom suncu. Sedamdesetogodišnji Miloš Živković iz zaseoka Veliki Gradac lišen je te mogućnosti. On je paraplegičar, iz kontejnera u kojem živi s tri godine mlađom suprugom Mirom već devedeset i nešto dana nije izašao van.

U njihovom dvorištu je petero momaka - humanitaraca i volontera. Zasukali rukave - grade nadstrešnicu, podest i rampu za pristup invalidskim kolicima koja će Milošu omogućiti nesmetani izlazak iz privremenog obitavališta. Vedran Vukašinović, Aleksandar Saša Kosanović, Krešimir Gorša i Luka Škugor su igrači američkog nogometa, članovi zagrebačkog kluba Patriots; David Perković je njihov prijatelj iz Gline.

Ponosni na sportske i humanitarne uspjehe

Dečki iz kluba američkog nogometa jednako su ponosni i na svoj humanitarni rad i na sportske uspjehe. Od 2010., kada su Patriotsi osnovani, četiri puta su bili prvaci države. Imaju šezdeset članova, u vrijeme sezone treniraju tri puta tjedno. Dva igrača su nakon završetka srednje škole, zahvaljujući američkom nogometu, dobili stipendiju i otišli na studij u SAD i tamo nastavili igrati; nekoliko ih je otišlo u Rusiju, Švedsku, Srbiju i Njemačku. „U Hrvatskoj je to relativno nepoznati sport. Za sada se igra samo u Osijeku, Zaprešiću, Zagrebu, Karlovcu, Splitu, Dubrovniku i Bjelovaru“, objašnjava Vedran Vukašinović.

Vedran Vukašinović

Vedran Vukašinović je s prijateljima svakog vikenda na potresom pogođenim područjima

Oni su svakog vikenda na potresom pogođenom području. Od Siska do Topuskog, od Petrinje do Hrvatske Kostajnice, od Dvora do Gline - uvijek nekome treba pomoć. Vedran je kuhar, radio je u brojnim zagrebačkim i jadranskim restoranima i hotelima, iskustva je stjecao i u inozemstvu. Korona je zatvorila kuhinje, a zbog epidemioloških mjera nije bilo ni treninga američkog nogometa. „Bio sam bez posla, imao puno slobodnog vremena i već nekoliko sati nakon potresa došao sam u Petrinju raščišćavati ruševine. Mislio sam tu raditi tri-četiri dana, a ostao sve do sada. Kuhao sam za postradale, i do dvije i pol tisuće obroka dnevno, a onda s prijateljima iz kluba išao od sela do sela. U početku svakodnevno, sada svaki drugi ili treći dan“, kaže nam ovaj neumorni volonter.

„Mnogi su pomogni, spasila nas Milana"

Miloš i Mira su sretni što će konačno dobiti rampu. U rizičnoj su skupini pa na kratko pozdravljaju dečke i povlače se u kontejner. Njihova je drvena kućica stradala u potresu: temelji i krovište popucali, unutarnji pregradni zidovi urušeni, sve je popadalo, mnogo toga slomljeno i trajno uništeno. Kuća je dobila crvenu naljepnicu što znači da je nesigurna za stanovanje. Unatoč tome supružnici nisu željeli sa svog ognjišta i mobilnom timu za psihosocijalnu podršku trebalo je dosta vremena da ih uvjeri kako će to biti samo privremeno rješenje. „Pet dana smo bili u kući, pa tri dana u šatoru u Glini, a onda dva mjeseca u Zagrebu, u Domu Trešnjevka. Tamo su nas dočekali kao familiju i smjestili na četvrti kat“, prisjeća se Miloš.

Miloš i Mira Živković su zahvalni za nesebičnu pomoć

Miloš i Mira Živković su zahvalni za nesebičnu pomoć

Tvrtka Siemens Games Renewable Energy donirala je novac, montažnu kućicu izgradilo je poduzeće Kova iz Zagreba, a betonske temelje glinski Komunalac uz pomoć volontera. Kontejner je opremljena spavaonicom - dnevnim boravkom, kupaonicom, mini kuhinjom i krevetom, a naknadno je stigao i medicinski krevet. „Mnogi ljudi su nam pomogli i donosili nam što god nam treba. Dobili smo posteljinu, radio, televizor, plinski rešo, peć na drva i mnoge druge stvari. Ali, najviše nam je pomogla Milana Lisac, koordinatorica u Gradskom društvu Crvenog križa Glina. Ona nas je spasila“, zahvalno će gospođa Mira.

Nastradao u šumi

Miloš je petnaest godina radio u Željezari Sisak, imao traktor, dvije krave i junicu i prije rata živio mirnim životom. Nakon vojno-redarstvene akcije Oluja 1995. godine izbjegao je u Srbiju, ali se ubrzo vratio svojoj kući jer je htio biti na svom ognjištu „pa makar me i ubili“. Danas kaže da je kao i tisuće drugih bio zaveden i da je sasvim siguran da mu se ništa ne bi dogodilo da je ostao. „Tu sam rođen i tu želim živjeti. Nikome nisam napravio zlo, i nitko me nije dirao. Ne ponovilo se nikada i nikome. Narod nije kriv. Ovi gore zakuhali, zavadili ljude pa se povukli. Sebe su osigurali, a sirotinja ispašta“, prebire Miloš po sjećanjima.

Miloš Živković

Miloš Živković će napokon dobiva rampu za lakši izlazak iz kontejnera

Već je četrnaest godina nepokretan. Nastradao u radeći u šumi, kad mu je stablo palo na leđa. Liječio se u Sisku, Zagrebu i Varaždinu, ostvario pravo na mizernu invalidsku mirovinu. „Prošao sam svega i svačega, samo da me ovo nije zahvatilo. Kud me vrag natjera da idem u šumu raditi. Nisam imao pravog kreveta pa sam dobio dekubitus, nisam znao koja su moja prava kao pacijenta i bolesnika. Pomogla mi je medicinska sestra Jadranka iz Zagreba. Nisam teretio gazdu, a danas me neće ni pogledati. Žalostan sam što me obiteljski liječnik ne obilazi, bio je samo dva puta. Redovno me posjećuju medicinske i patronažne sestre i volonteri. To mi jako mnogo znači“, govori Miloš.

I volonterima je srce do neba što nesebično pomažu ljudima u nevolji, što će uskoro okončati i ovu priču: kod obitelji Živković iskopan je bunar, još samo treba postaviti vodovodne instalacije kako bi u montažnu kućicu doveli vodu i uredili odvod.

Preporuka uredništva

Audios and videos on the topic