60 godina agencije Magnum
21. svibnja 2007
U prvom planu vidi se skupina izletnika koji opušteno razgovaraju dok se u pozadini ruše njujorški tornjevi blizanci. To je slika koja s malim kašnjenjem obilazi svijet:
«Ovu sam sliku napravio i skoro ju zaboravio, a kad sam ju kasnije ponovo vidio, uopće je nisam htio objavljivati, jer je višeznačna, previše nebitna u usporedbi s vrlo dojmljivim, briljantnim i brizantnim slikama mojih kolega.»
Tek nakon tri godine Thomas Hoepker je tu sliku ponovo izvukao iz ladice. Za jednu sliku neobična «karijera», jer obično se odmah zna je li nešto uspjelo. Pritom je Hoepkerova fotografija 11. rujna 2001. tipična za agenciju Magnum.
«Kod nas se radi o ta dva elementa, pričanju priča o stvarnosti i pričanju tih priča u jednom obliku koji je estetski zanimljiv ili poticajan. Dakle, uvijek ta dva pola: pripovijedanje i umjetnost.»
Prije 60 godina u Prizu su se sastali svjetski poznati fotografi i osnovali agenciju. Agenciju koju su nazvali po veličini boce šampanjca, što su je potom ispraznili: Magnum.
Ratno iskustvo reportera
Sva četiri osnivača agencije imali su ratno iskustvo. Robert Capa postao je poznat po fotografijama iz španjolskoga građanskog rata. Henri Cartier-Bresson uspio je nakon trećeg pokušaja pobjeći iz njemačkoga zarobljeništva, George Rodger je fotografijama koncentracijskoga logora Buchenwalda stvorio dokument strahote. Ubrzo nakon osnutka agencija Magnum postala je svojevrsna institucija – nastale su slike koje su se do danas usijekle u sjećanje ljudi. Che Guevara s cigarom, James Dean kako s uzdignutom kragnom šeta New Yorkom. Marylin Monroe kako čita scenarij. Invazija sovjetske vojske u Prag. Cvijet u puščanoj cijevi jednog američkog vojnika.
«Čovjek mora imati svoje mišljenje, mislim da ne može naivno ići svijetom, mora imati mišljenje, mora se očitovati. To je doista maksima Magnuma, da izvješćuje o ljudima ili događajima na kojima se vidi da ne ide svima dobro, da ima ljudi koji imaju velike probleme. Bilo da žive u regiji, u trećem svijetu, gdje je teško. Bilo da su bolesni, invalidi. Fotografi Magnuma smatraju se zapravo i političkim fotografima.»
Već osnivanje Magnuma bilo je politička odluka. Magnum je osnovan kao udruga koja će štititi interese fotografa, brinuti se da autorska prava ostanu kod fotografa, a ne kod časopisa. Tako su htjeli izboriti svoju novinarsku i umjetničku neovisnost. Danas Magnum ima 46 članova. Ulazak u taj elitni krug je vrlo težak, pripovijeda danas 70-ogodišnji Hoepker. Postupak primanja traje godinama i svaki novi član osim toga mora biti primljen jednoglasno.
«Posebnost je da je to umjetnička udruga koja postoji već 60 godina. Toga nema u svijetu, sve druge slične udruge bile su kratkog vijeka. Magnum postoji 60 godina iako smo svi mi hrpa čudnih i ekstremnih i vrlo različitih karaktera.»
Konkurencija – digitalna fotografija
Hoepker je postao poznat 60-ih i 70-ih godina po fotografijama Muhameda Alija i fotoreportažama u kojima je pokazao patnje gladnih ljudi u Etiopiji i Indiji. Danas je, kaže, puno teže mladim fotografima. Mnoge važne agencije se prodaju, za mnoge časopise je preskupo slati profesionalne fotografe u svijet. Tako i Magnum ima poteškoća s gospodarskim preživljavanjem. Razlog je digitalna fotografija.
«To je prava revolucija i mi kao profesionalni fotografi nastupamo protiv ostatka svijeta, protiv ljudi koji imaju mobilni telefon ili digitalnu kameru i slučajno se nalaze na mjestu na kojem se nešto događa. Najbolji primjeri su tsunami ili teroristički napad na londonsku podzemnu željeznicu, kad su ljudi koji su bili u podzemnoj željeznici redakcijama i agencijama poslali fotogrfije mobilnim telefonima.»
Prije nekoliko godina je i Magnum bio u opasnosti. Agenciju je htjela preuzeti jedna druga, jača. Thomas Hoepker se smiješi i kaže: «Točno, mi se borimo za preživljavanje. Ali, legendu se ne prodaje, zar ne.»