56. Frankfurtski sajam knjiga

Egzil? Hm...to je put bez povratka. Odgovorio je tako Tahar Ben Jelloun, jedan od viđenijih arapskih egzilanata na Frankfurtskom sajmu knjiga, nakon jedne od mnogobrojnih duskusija koje su se vodile u Međunarodnom centru. Pozivom na dijalog Istoka i Zapada otvoren je 56. sajam koji je za ovogodišnjeg počasnog gosta izabrao arapski svijet. Predstavljali su ga pisi i nakladnici iz 22 arapske zemlje – neki osobito zadovoljni, neki manje, smatrajući da je priprema prepuštena drzavnim birokracijama koje s pravom književnošću i nemaju osobite veze, pa je i cjelokupno predstavljanje pomalo folklorno i anakrono. No palestinski pisac Khalid al-Maaly koji je toga popodneva zajedno s Ben Jellounom predstavljao Leksikon arapskih pisaca vidi u odnosu Evrope prema arapskom svijetu ipak pojedine kvalitativne promjene. “No to je proces, to traži neko vrijeme jer se radi o vrlo velikoj promjeni, što zbog povijesti Orijenta, što zbog evropske percepcije čija je hipoteza do nedavno bila da suvremenog arapskog pisma nema, da nema ni jezika ni arapske kulture, da je ona mrtva, da je to kultura 19 stoljeca. No sada...ne znam kako je u Njemačkoj, objavljeni su ovdje neki tekstovi o mom romanu, ali ja ih ne mogu pročitati, mogu međutim pročitati recenzije u francuskim novinama i po tome znam, mnogo se promijenilo, barem u Francuskoj, arapska se književnost tretira kao književnost, a ne više kao sociološki fenomen.”, kaže al-Maaly.

O odnosu Istoka i Zapada Sahar Khalifa misli kao i mnogo arapskih intelektualaca ciji se glas na ovogodisnjem Frankfurtu mogao cuti. Zahvaljujuci ideji uspostave dijaloga izmedju Istoka i Zapada. “Ideja je je odlična, izvrsna”, reći će ona, “no, mislim da je praksa nešto lošija, mislim da ima grešaka koje su se mogle boljom suradnjom medija otkloniti. Na mnogim predstavljanjima bilo je jako malo svijeta, a kad ga je i bilo, bio je to arapski svijet. Mislim da je tako promašena poruka sajma. Prezentirati arapske autore Arapima – mislim, sto je to?" U gotovo svakoj biografiji palestinske knjizevnice Sahar Khalife vrlo detaljno piše da se nakon gotovo tridesetak godina obiteljskog života odlucila za spisateljstvo napustivši obitelj. Nije mogla izabrati oboje. "No u Palestini je sve više žena svjesnih sebe," kaže Khalifa, ovaj neumorni borac protiv muške društvene premoći i šovinističkih privilegija na koje muškarci u islamskom svijetu, kako kaže, imaju pravo. I dok s jedne strane ruši barijere u nimalo sklonoj joj sredini, Khalifa govori o jednom drugom obrascu, ništa manje zaslužnom za razdor Istoka i Zapada. “Stanje odnosa Istoka i Zapada lošije je nego ikada. Imidž nas kao muslimana i kao Arapa je potpuno unakažen. Između ostalog i zato što nas Evropa odnosno Zapad sve trpa u isti koš. Oni promatraju neko društvo i zaključuju – to je islamsko fundamentalističko društvo. I ne vide ništa drugo. A ta ignorancija prema ostatku svijeta je to što smeta – jer društva su kompleksni sklopovi – i među nama ima socijalista, lijevih, progresivnih, ekstremista...nravno, neosporno je da je fundamentalizam u posljednjih 20, 30 godina, nakon šezdesetosmaškog poraza, u snažnom razvoju, no ako želimo biti otvoreni jedni prem drugima, ne bi li trebalo promatrati uzroke nekog fenomena, a ne samo njegove današnje posljedice”, kaže Khalifa. Nastavlja o terorizmu, Americi koja je uz prešutnu podršku Zapada poticala islamski fundalizam jer joj je on trebao u zaštiti od prijetećeg komunizma, i zgraža se nad licemjernom činjenicom da danas ta ista Amerika i Zapad tretiraju sve ljude islamske vjere kao ekstremiste koji se bore protiv civilizacijskih dosega, govori tako Sahar Khalifa, pomalo gorko, jureći na štand kod svog francuskog izdavača. Ona koja uz veliki otpor u Palestini otvara teme ženskih prava na slobodu, izražavanje, seksualnost.

U kožnom sakou dubokog dekoltea, mikrosuknji i lakiranim čizmama, uz mnoštvo mikrofona i televizijskih kamera Dolly Buster predstavlja svoj temeljni vodic za seks i vezu. Hard-core priručnik.

Svega nekoliko štandova dalje, u paviljonu velikih njemackih izdavača spisateljska diva Magreba. Assia Djebar. “Jako mi je žao što nisam došla u Hrvatsku kad je prošle godine objavljen hrvatski prijevod mog djela “L’amour, la fantasie”. Nisam dobila tu knjigu, možda mi je izdavač još i pošalje, ali sam na Internetu vidjela njezinu naslovnicu. Na njoj je i moja slika koju bih rado imala jer se radi o jednoj prilično staroj slici koju sama ne posjedujem. Bila sam jako zadovoljna kad sam to vidjela. Možete reći mom hrvatskom izdavaču da ću biti u Parizu od siječnja do rujna sljedeće godine, i da ću, ako me pozovu u Hrvatsku vrlo rado doći. Naravno, ako objave neku moju knjigu. Ali ne vjerujem da će se to dogoditi već sljedeće godine.”

Dugo sam vjerovala da pisati znači umirati, umirati polagano. Tapkajući rasprostrti plašt od pijeska ili od svile nad onim nečim vrpoljastim, treperavim. Grohot smijeha - sleđen. Početak jecaja - okamenjen.
Dugo sam vjerovala da pisati znači pobjeći, ili barem jurnuti pod to ogromno nebo, u prašinu puta, u podnožju sipke dine... Dugo.
Tako je zapisala Assia Djebar u romanu Beskrajan je zatvor, objavljenom prosle godine na hrvatskom jeziku.