40 godina od "Praškog proljeća"

Oko 23 sata su tri, tada sovjetska vojna zrakoplova zatražila hitno slijetanje na aerodrom u Pragu. Zahtjev je odbijen i avioni su upućeni na nedaleki vojni aerodrom, ali ruski transportni avioni su ipak sletjeli. Iz njih su izašle elitne, padobranske postrojbe Sovjetske vojske i praktično istovremeno su vojne snage većine zemalja Varšavskog ugovora, prešle granicu Čehoslovačke. Počelo je - ili bolje rečeno, sovjetskom invazijom je završeno "Praško proljeće".

Nebrojeni heroji otpora

"Noćas su na područje naše Socijalističke Čehoslovačke Republike prodrle snage Sovjetskog Saveza, Narodne Republike Poljske, Njemačke Demokratske Republike, Narodne Republike Mađarske i Narodne Republike Bugarske i to bez odobrenja našeg vodstva", javljao je Čehoslovački radio. Njemu su već ruski vojnici gasili njegove odašiljače i od ranog jutra pokušavali ući redakciju gdje su se zabarikadirali novinari uz zaštitu nebrojenih građana koji su došli pred zgradu. Nakon šoka koji je te noći obuzeo čitavu Čehoslovačku, to je bez sumnje bilo vrijeme bezbrojnih heroja koji su se goloruki suprotstavljali sovjetskim tenkovima i o čemu su zapanjeno izvještavali novinari zapadnih medija: "Česi su, nedaleko od Vaclavog trga, zapalili sovjetski tenk. Odgovor vojnika su bili hici ravno u masu ljudi. Ubrzo potom su došla vozila hitne pomoći koji su odvele mrtve i povrijeđene."

Čovjek koji je vjerovao u socijalizam sa ljudskim likom

I naravno, uvijek pozivi za njim, sasvim drugačijim predsjednikom Centralnog komiteta Čehoslovačke: "Grupe mladića na kamionima obilaze Prag i ističu krvavu zastavu Čehoslovačke. Ali izgleda da partijski sekretar Dubček i vodstvo partije svakako žele izbjeći ulične borbe". "Na stotine ljudi je svojim tijelima blokiralo ulaz u zgradu i pozivaju Dubčeka." Aleksandar Dubček, novi vođa Čehoslovačke koji je vjerovao da je moguć neki novi put u socijalizam sa ljudskim likom. Upravo on nije vidio nikakva zla u studentskim prosvjedima koji su počeli još godinu dana ranije i odjednom je došao u središte pažnje kada je u siječnju 1968. na kongresu partije i javno napao dotadašnjeg partijskog šefa, Antonina Novotnija. Nakon toga je Dubček sam izabran i počelo je "Praško proljeće".

Komunist - ali i čovjek

Dakako da je Moskva pokušavala Prag vratiti u kolosijek "pravog" socijalizma - ali je imala malo što "pakovati" samom Dubčeku. Jer, on je bio komunist do kostiju - i još više od toga. Njegov otac, i sam uvjereni komunist, se još 1925. odazvao pozivu Kominterne i iz Slovačke otišao u Sovjetski Savez da pomogne njegovu izgradnju. I njegov sin je krenuo očevim političkim stopama, a kada su se uoči rata vratili u Slovačku, odmah se pridružio komunističkim partizanima. Nakon rata bio je izabran za školu Centralnog komiteta Sovjetskog Saveza u Moskvi gdje su se obrazovali budući funkcionari bratskih, socijalističkih zemalja i tu školu je završio sa odličnim uspjehom. Povrh toga, tamo je postao i dobar poznanik Leonida Brežnjeva - budućeg vođu Sovjetskog Saveza koji je konačno naredio invaziju Čehoslovačke i njegovo hapšenje.

Dugo zabranjena himna otpora

Ali osim Dubčeka, još jedna osoba je postala znakom "Praškog proljeća" - Marta Kubišova čija je pjesma, "Molitva za Martu" postala himna otpora prema Sovjetima. Njena pjesma je dugo bila zabranjena i tek u kasnim osamdesetima su Česi opet smjeli čuti Kubišovu. "Praško proljeće" je također i prepuno paradoksa i nevjerojatnih priča: o sovjetskim vojnicima koji su doista vjerovali da dolaze u Čehoslovačku spašavati bratski narod iz kandži kontrarevolucije i kako će ih tamo dočekati sa cvijećem. O prizorima sa snimanja američkog ratnog filma "Jedan most predaleko" koji se u to doba snimao u Čehoslovačkoj - i to sa tenkovima iz Austrije na kojima su bile istaknute američke vojne oznake. Pa čak i priča o himni revolucije, o "Molitvi za Martu" zapravo nema veze sa pokretom otpora i političkim prosvjedom. Pjevačica, Marta Kubišova: "Pjesma je zapravo bila napisana za epizodu televizijske serije 'Grof Monte Christo' koja se trebala snimati. Ja sam trebala biti 'Crna grofica' i na kraju epizode su se svi trebali potući i onda dolazim ja i mirim ih pjesmom 'Neka bude mir u ovoj zemlji'"

Najveći poraz komunizma

Ali ispalo je drugačije: pjesma je sa sovjetskim tenkovima dobila sasvim drugu dimenziju i izazvala je nebrojeno suza među stanovništvom Čehoslovačke. Jer sloboda je ugušena, kao što je izvještavao njemački novinar: "Ovdje vlada veoma tužno raspoloženje jer je jasno da je gotovo sa slobodom. To se sigurno može reći. Ali mislim da je komunizam ovdje, i ove noći pretrpio najveći poraz uopće."(aš)