29.10.1929: Može li se ponoviti takav slom burze? | Gospodarstvo | DW | 29.10.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Gospodarstvo

29.10.1929: Može li se ponoviti takav slom burze?

„Crni četvrtak“ i teška depresija je kod Amerikanaca još uvijek teška trauma: tu i Trump govori da bi se to moglo ponoviti ako neki „klaun“ od Demokrata postane predsjednik. Može li se uopće ponoviti 1929.?

„Naše gospodarstvo koje juri u rekorde će se slomiti kao 1929. ako neki od tih klaunova postane predsjednik", nedavno je izjavio i Donald Trump, misleći na kandidate Demokratske stranke.

Može li se to dogoditi? I što se onda točno desilo? Slom burze – i čitavog gospodarstva je bio kraj „zlatnih dvadesetih" koje nisu samo SAD omogućile izuzetni gospodarski uzlet. Industrija i gospodarstvo je raslo zahvaljujući „visokoj tehnologiji" tadašnjih dana: radiju i elektrotehnici, automobilskoj industriji, industrijskoj proizvodnji na pokretnoj traci... Sve je to dovelo i do golemih dobiti.

Indeks Dow Jones je rušio rekord za rekordom. 1924. je bio još oko 100 bodova, pet godina kasnije mu je vrijednost bila više nego tri puta veća. „Mi u Americi smo bliži konačnoj pobjedi nad siromaštvom nego bilo koja druga zemlja u povijesti", objavio je tadašnji predsjednik SAD, Republikanac Herbert Hoover.

Henry Ford na jednom od svojih vozila

Nije samo Henry Ford bio uvjeren kako su SAD zemlja kojoj je Svevišnji odredio za blagostanje

Kad krene nizbdro...

Tek nedavno osnovana središnja banka Sjedinjenih Država, Fed se tek kasno zabrinuo za tako nagli rast i odlučio ga je usporiti – povišenjem diskontne stope. Neki govore da je to bilo prekasno, neki govore da je zapravo to bio povod i krivica za krizu. U svakom slučaju, veće kamate su zabrinule investitore, vrijednosti dionica su se počele klimati, zatim i padati.

Mnogi koji su uložili svoj novac su bili uvjereni kako rast može ići u nedogled i o blagostanju koje će doći samo od sebe. Bedasto je jedino što su svoje dionice kupovali novcem kojeg su posudili. A još je bilo kobnije što su i ti krediti imali polog u vrijednosti dionica.

Posljedice svakome mogu biti jasne: pad vrijednosti dionica, povezane sa većim kamatama su već i tako dovele do toga da krediti više nisu imali pokriće. To je izazvalo uzbunu u bankama koje su tražile svoj novac nazad. A to je značilo da su ulagači morali prodavati svoje dionice. Tako je njihova vrijednost još više padala, krediti su imali još manje pokriće... Dobrodošli u začarani krug.

Spekulanti na burzi Wall sTreeta

Mnogi su i spavali na burzi da budu slijedeći dan prvi koji će prodati...

Spašavaj se tko može!

Uslijedio je jedan crni dan za drugim, još crnjim: 24. listopada je osvanuo „Crni četvrtak". Naslovnice su objavljivale: „Crni četvrtak! Wall Street u panici". Nakon njega je došao i „Crni petak" gdje se masovna prodaja vrijednosnica samo još nastavila, sad već diljem SAD. Preko tmurnog vikenda više ni najbogatiji nisu bili sigurni, jesu li još bogati jer se slijedeći tjedan agonija nastavila. Vrhunac je onda bio „Crni utorak", dakle točno na današnji 29. listopad kad je baš svakome postalo jasno da mu je jedini izlaz sve prodati što prije, ako uopće želi još vratiti koji dolar. Neki su tek na burzi saznali da je tvrtka od koje imaju dionice već propala ili da njihova banka više ne postoji i da zapravo nemaju ni centa. Tu su neki jedini izlaz vidjeli i u samoubojstvu.

U tom „crnom" tjednu je Dow Jones izgubio gotovo trećinu svoje vrijednosti, ali to još nije bilo dno. Do sredine 1932. je ovaj indeks vrijednosti izgubio 90% od onoga što je bilježio na svom vrhuncu, u rujnu 1929. SAD, a sa njim praktično čitav industrijski svijet se srušio u duboku depresiju.

Prosvjedi pred Wall Streetom 2011.

Bankovna kriza 2008. je bila veoma ozbiljna, ali tu je već bilo iskustva, što učiniti u takvim trenucima. Građani nisu uvijek razumjeli to "spašavanje bogataša".

Lančana reakcija

I danas „obični" građani preskaču vijesti kako su pale vrijednosti na burzama i da su dionice postale stari papir. Što ih se to tiče? Dionice ionako imaju samo bogataši. Špekulirali su pa su pali na nos. Na žalost, to se itekako tiče i tih „običnih": imutak ulagača i tvrtki je bio uništen, krediti se više nisu mogli plaćati. Zato su banke morale otpisati milijune dolara i tako su i same propale. Tisuće banaka i financijskih institucija je tada propalo, ukupno ih je bilo oko 9.000. Jer kad se i čulo da je banka u poteškoćama, tek onda su ulagači u stampedu krenuli dići svoj novac. A to je sve učinilo samo još gorim. Posuditi ili dati kredit nekoj tvrtki za posao? Ne dolazi u obzir i makar je čitavo gospodarstvo počivalo na kreditima, sve je stalo.

Gospodarski rast koji je već i prije tog sloma pokazao prve slabosti je dramatično pao. Na vrhuncu krize se američko gospodarstvo smanjilo za 46,8%, stopa nezaposlenosti se od 1929. do 1933. popela sa 3,2 na 24,9%. Ekonomisti se i danas spore, što se zapravo dogodilo: je li slom burze bio uzročnik? Ili se tek vremenski poklopio sa pucanjem balona koji se stvorio u gospodarstvu koje je novac sticao kreditima?

Ne postoji niti sloga, koliko su carine i protekcionističke mjere vlade Hoovera u naporu štititi domaće gospodarstvo zaoštrile krizu. Tu će se stručnjaci jedino složiti kako svakako to nije pomoglo.

Novčanice dolara

U Velikoj depresiji je kriza banaka izazvala krizu industrije, industrija je stvorila mnoštvo nezaposlenih, a povrh toga nitko nije imao novca: deflacija je bio posljednji čavao u kovčegu te krize...

Poplava novca za spas tržišta

I sad najvažnije pitanje: može li se to ponoviti? I što učiniti u takvoj gospodarskoj katastrofi? Niti tada, a niti danas nitko baš ne polaže puno nade u takozvanu vlastitu moć tržišta za ozdravljenjem koje će se dugoročno pobrinuti za ravnotežu. „Dugoročno ćemo svi mi pocrkavati", sažeo je poznati britanski ekonomist John Maynard Keynes. 1936. on piše kako se povišenje državnih izdataka, smanjivanje poreza i povećanje volumena novca može iskoristiti kako bi se izliječila depresija.

Mnogo kasnije, ekonomist Milton Friedman je tvrdio kako New Deal i goleme državne investicije nisu bile potrebne. On je uvjeren kako bi već i tiskanje novca pomoglo i da je tadašnja središnja banka Fed u svojoj štednji tek uzrokovala nevolju jer nije bilo novca. Ukratko, nedostajala je likvidnost da bi se čitav kreditni sustav održao na životu – i onda u konačnici ipak tržištu ostavilo da se „samo izliječi".

Donald Trump u Bijeloj kući

Da tako kažemo: može biti da čak ni Donald Trump danas ne može izazvati gospodarsku krizu tolikih razmjera.

Nema ničeg lošeg u malo komunizma

Bivši šef Feda, Ben Bernanke je vodio tu instituciju i za vrijeme financijske krize koja je izbila 2008. i makar Trump ne krije svoje porazno mišljenje o Bernankeu i njegovim suradnicima, on je svakako bio stručnjak koji je odlično znao što se događalo za vrijeme Velike depresije. Zato je odmah spustio diskontnu stopu i povisio kapital banaka. Ako je to moralo biti tako, neke od najvažnijih banaka Wall Streeta su djelomice postale vlasništvo države, kako bi se čitav sustav održao na životu. Dakle, ako doista postane opasno, onda i Wall Street može podnijeti malo komunizma.

Kamate su i nakon toga ostale niske. Zahvaljujući jeftinom novcu središnje banke i burze postižu rekorde. Ali opet se javljaju zabrinuti glasovi, ne na kraju i zbog carina i trgovinske politike Donalda Trumpa.

Usprkos svemu tome, jedva da će se naći neki ozbiljan stručnjak koji misli kako je danas uopće moguć slom kakav se dogodio 1929. Središnje banke su naučile lekciju proteklih godina, banke redovito moraju dokazati kako su sposobne izdržati i neku nevolju. A svima je jasno i kako više nema tek jedne banke i jedne države, u svijetu novca je sve umreženo.

Povjesničar ekonomije, Charles P. Kindleberger je jednom zaključio kako su sve države za vrijeme sloma 1929. slijedile načelo: „uništi svog bližnjega kao što ćeš uništiti sebe". A čak i kad kod Donalda Trumpa ponekad pomislimo nešto drugo, sigurno se i u Bijeloj kući pročulo kako to ne može biti strategija koja može potrajati.

Thomas Spinnler, ARD