15. srpnja: Erdoganov "dar Alaha"

U noći 15. srpnja 2016. turski predsjednik Erdogan je s obitelji ljetovao u Marmarisu. Kada je čuo što se događa, reagirao je brzinom munje: preko FaceTime obratio se Turcima na TV-kanalu CNN Türk. U improvizovanom javljanju uputio je apel građanima Turske i pozvao ih da se usprotive pučistima.

U Turskoj je i ranije dolazilo do pučeva ali ovakvih poziva nikada nije bilo. Bivši predsjednici su se šutke povlačili s vlasti. Erdoganov šahovski potez je upalio: građani su izišli na ulice bez obzira na prijeteću buku bombardera lovaca. Neki od njih su prepriječili put tenkovima pučista, koji su bili na putu ka glavnim trgovima u gradu. Preko 300 ljudi je te noći izgubilo život. Ali Turska je mogla odahnuti.

Erdogan je tijekom puča bio vrlo nervozan. Kada je bio prisiljen odletjeti zrakoplovom iz Marmarisa u Istanbul, obuzeo ga je strah. "Recite mi iskreno na čijoj ste strani”, pitao je navodno pilote. Kada je sletio, imao je dvije mogućnosti: ili da demokratske elemente puča transformira u u nacionalni projekt ili da iskoristi taj trenutak i izgradi režim vladavine jednog čovjeka.Odlučio se za ovo drugo. Kada je sletio u Istanbul, pokušaj puča je nazvao "Alahovim poklonom" i rekao: "Sada je vrijeme da očistimo našu vojsku!"

"Čišćenje vojske"

"Čišćenje" - riječ koja je pala tri sata nakon pokušaja puča, obilježila je u naredne tri godine cijelu Tursku. Čišćenje se nije odnosilo samo na Gülenovce u redovima vojske, nego na sve koji su bili Erdoganovi neprijatelji i koji se s njim nisu slagali. Nakon jedne sedmosatne sjednice kabineta 20. srpnja, pet dana nakon pokušaja puča Tage, Erdogan je poveo protu-puč - kako bi uklonio svaku moguću opasnost i proglasio izvanredno stanje za sljedeća tri mjeseca.

To je bio samo prvi korak ka promjeni režima. Smanjujući nadležnosti parlamenta, vlade i čak pravosuđa počeo je postavljati na vlast režim, u kojem je cijela vlast koncentrirana samo u njegovim rukama. Taj proces je nazvao "Drugi oslobodilački rat". Svatko tko je bio protiv njega, proglašen je za neprijatelja. Uz pomoć od oko 30 dekreta, Erdogan je krenuo u prvi val čišćenja koji se odnosio isprva na kadar blizak Gülenovom pokretu.

To mu nije bilo dovoljno. Više od 125.000 činovnika, policajaca, nastavnika i profesora, sudaca, odvjetnika i akademika je otpušteno. Pred sud je izvedeno oko 500.000 osoba. 1.500 udruga je zatvoreno, mediji koji su bili glas oporbe zatvoreni su a novinari ušutkani. Uz pomoć „Alahovog dara", on se dao na put ka neprikosnovenoj vlasti.

"Neprikosnovena vlast i moć"

Naravno da mu tri mjeseca izvanrednog stanja nije bilo dovoljno – stoga je on to produžavao sedam puta. Kada je Erdoganova vlast dosegla granice, on ju je jednostavno počeo širiti. Namjera mu je bila da u proljeće 2017. lovom na vještice uoči referenduma o Ustavu stvori atmosferu straha, tako da ljudi pristanu na autoritarni režim sa "snažnim vođom" na čelu. Ali parlamentarna snaga njegove tranke AKP nije bila dovoljna. On je ušao u savez sa ultranacionalistima - strankom MHP. Tako je nastao Savez "tursko-islamske sinteze”. Taj savez je 16. travnja 2017. zamijenio stogodišnji parlamentarni sustav vladavine i uspostavio i u Ustavu ukorijenio predsjednički sustav. U lipnju 2018. Erdogan je izabran za prvog predsjednika.

"Izvanredno stanje" je postalo "normalno stanje"

Nakon toga, Erdoganu više nije bilo potrebno izvanredno stanje. Jerizvanredno stanje se pretvorilo u normalno. Što se do sada događalo, na prvi pogled izgleda kao uspješna priča, koju je Erdogan brižljivo pripremao. Ali ta priča se ovdje ne završava.

Zbog nekoliko milijuna žrtava, do kojih je došlo zbog politike polarizacije društva koju su provodile stranke AKP i MHP, iskristalizirao se demokratski front protiv Erdogana. Uz to je Turska ušla u gospodarsku krizu. Razlog: regulatorni mehanizmi u parlamentu, vladi i pravosuđu su prethodno uništeni - počeo je cvjetati nepotizam i korupcija.

Manevri predsjednika nisu uspjeli - zaglavili su se u blatu. Birokratski aparat sve je nesigurniji, jer Erdoganu nije uspjelo očišćeni birokratski kadar zamijeniti sposobnim ljudima. Nije pomogla ni policija koja je preuzela kontrolu na ulicama, niti njegov zet kojeg je doveo do Ministarstva financija, niti mobilizacija protiv Amerikanaca, kršćana, Gülenovaca ili Kurda. Erdogan je izgubio na općinskim izborima ovog proljeća. Potučen je u metropolama poput Ankare i Istanbula - u gradovima koji su četvrtinu stoljeća stajali pod njegovom kontrolom. I dok se oporba ujedinjavala, u njegovoj stranci se pojavila pukotina.

Danas, 15. srpnja, na treću godišnjicu pokušaja puča, Erdoganu ne trube pobjedničke fanfare nego zvona za uzbunu.