100 lica koja se ničega ne boje

On bi lako mogao biti i nogometni sudac: crne čarape do koljena, crne poluduge hlače i sportska jakna. Snažan mladi čovjek, tamne kose i okruglog, gotovo mesnatog lica. Skeptično ali istodobno i opušteno gleda u kameru. Njegovo je ime Daniel, rođen je 1989. godine i u svakom slučaju izgleda starije no što zapravo je. Ispod njegove fotografije stoji natpis „Učenik“. To je sve što za sada možemo saznati. Fotograf Edgar Zippel namjerno ne odaje dodatne informacije već ostavlja otvorenim i pitanje zemlje iz koje mladić dolazi. On sam fotografirao je godinama, u Moldaviji, Poljskoj, Islandu, Velikoj Britaniji, Portugalu, Italiji i Njemačkoj, uvijek mlade u dobi između 18 i 24 godina starosti.

Živi li Daniel u istočnoj Europi? Ili je ipak možda Islanđanin? Promatrač se postavljajući ova pitanja i pokušavajući odgovoriti na ista, automatski sučeljava i s vlastitim predrasudama. Pozadina fotografije naime također ništa ne odaje. Zaključak se može pokušati donijeti na osnovu odjeće, lica, ili imena. No, niti to nisu nikakva jamstva. Primjerice, Maria, žena u kaubojskim hlačama i s kaubojskim šeširom je Njemica – tako barem stoji u popratnom katalogu izložbe otvorene ovih dana u Muzeju europske povijesti u Berlinu.

Mladi Europljani danas

Ova izložba daje svojevrsni katalog, arhiv socijalnih slojeva i zanimanja mladih u Europi, početkom 21. stoljeća. Ona postavlja pitanja kao što su: Kako izgledaju mladi danas? Kako se predstavljaju svojoj okolini? Postoje li značajne regionalne razlike? Ono što je iznenađujuće je zapravo da su razlike gotovo minimalne. Mnogi mladi na fotografijama izuzetno nalikuju jedni drugima. Odjeća koju u slobodno vrijeme nose mladi u Moldaviji, jednako je moderna i u Portugalu, kao što su i ribari na svom radnom mjestu u Europi, gotovo identično odjeveni. A namještenica u banci u Londonu, mogla bi zapravo isto tako na isti posao doći i da radi u Berlinu.

Pa ipak, iako moda, odjeća i statusni simboli u raznim zemljama postaju sve sličniji, ova izložba ipak vrlo uspješno izbjegava bilo kakve stereotipe. Ono što ovdje posebno fascinira je individualnost i originalnost lica – svi oni promatrača gledaju direktno ali najčešće potpuno opušteno. „Posebno me zanimala upravo činjenica da je kod ljudi ove životne dobi zapravo još sve otvoreno i nejasno. Mislim da se iz njihovih lica može puno toga pročitati“, kaže fotograf Zippel. Mnogo toga se može pročitati i na licu uličnog svirača harmonike, Miguela iz Lisabona. Njegovo lice govori o borbi za život, čelo je puno bora a pogled zapravo okrenut prema unutra.

Igra slučajnosti

U kojim će zemljama fotografirati, to je odlučio sam Zippel. Neke od njih, kao primjerice, Rumunjsku, poznavao je već od ranije, no neke je posjetio po prvi put. Neke su fotografije nastale slučajno, dok je neke motive, zanimanja, određene grupe mladih tražio ciljano.

„Tražio sam određene situacije i zanimanja koja se odmah dovode u vezu s određenom zemljom. Primjerice, motocikli su tipični za Italiju jednako kao i capuccino. Tako sam želio pronaći Talijanku koja vozi motor i možda istodobno priča na mobilni telefon. I našao sam je u jednom brdskom selu na Sardiniji, u nedjelju. Kad sam konačno odlučio fotografirati ju, već je bio ponedjeljak, i nje više nije bilo na vidiku. Ta fotografija nažalost kao i mnoge druge, nikada nije snimljena. Drugim riječima, uvijek mi je bolje uspijevalo snimati spontano, neplanirano…“ kaže Zippel.

Čega ih je strah?

Lica mladih na njegovim fotografijama odaju međutim i strahove ali i ono čemu se mladi najviše raduju. Usprkos svim razlikama, i ovdje su mladi u Europi po mnogo čemu slični. Na prvom mjestu njihovih želja stoji osnivanje obitelji i rad u zanimanju koje su si sami odabrali. Orufire, jedan mladi pravoslavni monah iz Rumunjske, primjerice, najviše se boji „Sudnjeg dana“, Mattia, čuvar ovaca iz Italije boji se da neće moći ostvariti svoje snove. „Mene je strah da neću živjeti kako treba, da će život samo tako proći pored mene“, kaže jedna poljska učiteljica.

No, isto tako, mnogi s puno optimizma gledaju budućnost. „Mene ničega nije strah“, kaže jedan mladi sportaš iz Rumunjske. Iz njegovog lica zrači snaga i povjerenje – koje zapravo nitko ne bi očekivao da će pronaći na licu osobe koje dolazi iz tako siromašne zemlje kao što je Rumunjska. A njegov optimizam dijele i mnogi drugi.