Život koji to više i nije | Priča dana | DW | 24.11.2010
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Priča dana

Život koji to više i nije

U raspravu oko aktivne pomoći pri umiranju koja se u Njemačkoj vodi već godinama, uključuje se sada i Europski sud za ljudska prava u Straßburgu. Tamo je jedan Nijemac predao zahtijev da se ovo pravo uvede i ovdje.

Život vezan uz krevet i razne aparate za mnoge je nepodnošljiv

Život vezan uz krevet i razne aparate za mnoge je nepodnošljiv

"To više nije bio nikakav život", kaže, Ulrich K. osvrčući se na posljednje godine života svoje supruge. Provela ih je u invalidskim kolicima, uz pomoć aparata za disanje, dok je hranu mogla primati jedino u tekućem obliku. "Užasno je patila, između ostalog i od grčeva i naglih trzajeva. Zbog toga čak nije mogla sjediti ni u invalidskim kolicima iako joj je to bilo jako važno kako bi koliko toliko drugima mogla gledati u oči. No, nažalost niti ona nisu bila idealno rješenje" prisjeća se ovaj udovac.

Ruka u ruci

Kada bi se to smjelo, mnogi bi u Njemačkoj svojim najdražima pružili posljednju pomoć

Od samostalne osobe - teški medicinski slučaj

Ova tragična egzistencija započela je 2002. godine, iznenada. Bio je potreban samo jedan trenutak nepažnje. Supruga Ulricha K. se spotakla na putu kući iz trgovine. Zbog ozlijeda dobivenih tijekom pada, žena je ostala oduzeta od vrata na dolje. Iz jedne sekunde u drugu, jedna zdrava osoba postala je medicinski slučaj, upućen na tuđu pomoć.

"Čak smo je i tuširati mogli samo u ležećem položaju, budući da je stalno morala biti priključena na stroj za disanje. Sve je to stvarno bilo jako teško, pogotovo su noći bile naporne", priča Ulrich K koji sve ove detalje oko patnje i života svoje supruge želi prenijeti i Europskom sudu za ljudska prava u Straßburgu kako bi što bolje objasnio zašto njegova supruga ništa više nije željela već samo vlastitu smrti. A upravo to joj njemački zakon nije dozvolio.

"Moja je supruga bila samostalna osoba velikog samopouzdanja. Činjenica da se netko za nju mora brinuti, bilo joj je izuzetno teško. Osim toga, znala je da je situacija i za nas teška.U svom očaju znala je reći – ako već ne mogu dobiti nikakvo sredstvo za suicid, možeš li mi ti, molim te, staviti jastuk na lice da svemu konačno dođe kraj, da više ne moram trpjeti?" prisjeća se Ulrich.

Natrij pentobarbital i čaša vode, na stolu u sobi organizacije Dignitas u Zürichu, u Švicarskoj

Natrij pentobarbital i čaša vode, na stolu u sobi organizacije Dignitas u Zürichu, u Švicarskoj

S obzirom na beznadežnost i bezizlaznost situacije, njegova je supruga 2004. godine predala Saveznom institutu za lijekove zahtijev za odobrenje primanja izuzetno jakih sredstva protiv bolova. No, Institut nije udovoljio njezinoj želji. Njezin je zahtijev odbijen. Slijedile su tužbe njemačkih supružnika na mnogobrojnim sudovima – no, bez uspjeha.

Na sljedećoj stranici: Nacistička eutanazija kao argument i razlog protiv

Bolnica, intenzivna njega

Neki bolesnici godine provedu na intenzivnim odjelima bolnica; neki u višegodišnjim komama

Nacistička eutanazija kao argument i razlog protiv

U članku broj 216 u njemačkom Kaznenom zakonu stoji da je ubijanje na izričitu molbu neke osobe kažnjivo. Predviđene su kazne zatvora u visini od šest mjeseci do pet godina. I crkva, kako katolička tako i evangelička, kategorički su protiv aktivne pomoći pri umiranju. Tijekom javnih političkih i inih rasprava uvijek se iznova kao jedan od argumenata protiv iznosi program eutanazije ustoličen od strane nacista. U okviru tog programa usmrćeno je više od 100.000 invalida i teških bolesnika. No, povijest, kazneno pravo i moral su jedno, a želja bolesnika i članova obitelji su drugo – kaže Ulrich K.

Iako je aktivna pomoć primjerice lijekovima zakonom zabranjena, on dopušta primjerice, svojevoljno gladovanje i ne uzimanje tekućine – čak i ako ono dovodi do smrti. No, ova mogućnost za Ulricha K. i njegovu suprugu nije dolazila u obzir. U ožujku 2005. godine on je sa suprugom otputovao u Švicarsku gdje je uz pomoć organizacije Dignitas ženinom životu konačno došao kraj.

Sada, pet godina kasnije, njezin udovac pokušava preko Europskog suda za ljudska prava u Strassburgu, ostvariti pravo dobivanja takozvanog suicidalnog sredstva i u Njemačkoj – naravno pod određenim okolnostima. To zasigurno neće biti jednostavno. Suci spomenutog suda su u jednom sličnom slučaju presudili da nije moguće određenu državu prisiliti da dozvoli aktivnu pomoć pri umiranju.

Autor: Martin Durm / Željka Telišman

Odg.ured: Z. Arbutina

Stranica 1 | 2 | Čitav članak