Čiji je zapravo Ivo? | Kultura | DW | 29.08.2011
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Čiji je zapravo Ivo?

U njemačkom dnevniku taz objavljen je članak na temu: „Kome zapravo pripada Ivo Andrić?“. Autorica, Doris Akrap u njemu iznosi aktualna stajališta po pitanju nacionalne pripadnosti ovog pisca.

Ivo Andric (†13.3.1975)

Ivo Andrić sa suprugom

„Na Drini ćuprija“, slavni roman Ive Andrića bio je za nekadašnje poslijeratne vlasti u ondašnjoj Jugoslaviji simbol „bratstva i jedinstva“, roman koji je na svoj način različite narode i narodnosti još jače povezao. 1961. godine Andrić je za priču o Višegradu i njegovim stanovnicima, kao jedini pisac s područja bivše Jugoslavije sve do danas, dobio i Nobelovu nagradu za književnost. Danas, 50 godina kasnije, piše u svom tekstu Doris Akrap, ova obljetnica postavila je ponovno u središte zanimanja raznih rasprava staru temu – čiji je zapravo pisac bio Ivo Andrić? „Iako tema zvuči zapravo banalno, rasprave i sukobi o porijeklu i nacionalnoj pripadnosti Ive Andrića ukazuju na mnogo veće probleme. Oni govore o čitavom jednom svijetu nacionalističkih predrasuda koje još uvijek postoje. S druge strane, čini se kao da mlade države trebaju jednog Nobelovca kako bi još jednom osigurale svoje samoopredjeljenje ili pak preko Andrićevog romana dokazale da su oni drugi oduvijek bili zli“, piše Doris Akrap.

 

Rodna kuća Ive Andrića u Travniku

Rodna kuća Ive Andrića u Travniku

Slučaj Andrić pred sudom

Ona u svom tekstu navodi jedan o najsvježijih slučajeva sukoba oko Ive Andrića – sudski proces koji je započeo 2007. godine i koji je još uvijek u tijeku pred sudom u Sarajevu. Zaklada Ive Andrića iz Beograda ( koja od smrti Ive Andrića posjeduje njegova autorska prava ) tužila je naime Maticu Hrvatsku u Sarajevu, izdavača antologije „Hrvatska literatura u Bosni i Hercegovini u 100 knjiga“, budući da u njoj autori navode Ivu Andrića kao hrvatskog pisca. Doris Akrap navodi da srbijanska strana kao svoj najveći i gotovo jedini argument iznosi činjenicu da je Ivo Andrić pisao na srpskom jeziku, na ćirilici te da u oporuci, na koju se beogradska Zaklada poziva, stoji želje Ive Andrića da se na njega gleda kao na srbijanskog pisca. No, kako kaže njemačka novinarka koja je kako stoji na dnu teksta, do 1991. godine i sama posjedovala jugoslavensku putovnicu, oporuka sadrži zapravo samo „spisateljevu želju da svoju ostavštinu ostavi Srpskoj akademiji znanosti“. Ona u svom tekstu podsjeća da se sam Ivo Andrić nikada nije izjašnjavao o politici te da je „zapravo normalno da jedan autor ako živi u Beogradu da tada i piše na srpskoj varijanti ondašnjeg srpsko-hrvatskog jezika“.

Most na Drini

Most na Drini

"Da je Srbin bio bi Jovan a ne Ivo"

Akrap je razgovarala i s hrvatskom stranom u sukobu oko porijekla velikog pisca,  s Mirkom Marjanovićem, direktorom Matice Hrvatske u Sarajevu. On joj je pokazao dokumente u kojima se pak vidi da se Andrić izjašnjavao kao rimokatolik dok je kao materinski jezik navodio upravo hrvatski. „Andrić je naravno bio Hrvat, inače se ne bi zvao Ivo nego Jovan. Istodobno se mora reći da je on bio i Jugoslaven, oko toga smo svi složni, no kako ta država više postoji, to više nije dovoljno“, citira njemačka novinarka Mirka Marjanovića.

Istom žestinom i pristranošću kako se tumači njegovo porijeklo i nacionalna pripadnost, isto se tako interpretira i njegov roman „Na Drini ćuprija“, dodaje autorica. Drina koja i danas dijeli Bosnu od Srbije, ujedno je oduvijek značila i jednu vrstu ideološke granice. Muslimani tvrde da je Andrić najbolji dokaz da su Srbi i Hrvati prema njima uvijek bili negativno, rasistički nastrojeni, dok srbijanski nacionalisti nagrađeni roman navode kao dokaz da s muslimanima nikada nije bio moguć neki zajednički život – kaže Akrap.

Ivo Andrić pred ćuprije koja mu je donijela Nobelovu nagradu

Ivo Andrić pred ćuprije koja mu je donijela Nobelovu nagradu

Što bi Andrić rekao danas?

„Andrić je nakon raspada Jugoslavije postao žrtvom i sredstvom novih nacionalističkih ideologija i to od strane svih zaraćenih strana. Ova instrumentalizacija se najviše osjećala i osjeća u Bosni gdje se Andrića predstavlja kao demona islamofoba koji je muslimanima u BiH nanio više patnje nego što su to učinili razni vojni savezi devedesetih godina a to je doista smiješno“, kaže Ivan Lovrenović, bosansko-hrvatski pisac iz Sarajeva kojeg Doris Akrap svom tekstu također citira. Lovrenović naglašava i opasnost od takvih „instalacija“ budući da one uništavaju svaki oblik nekog zajedničkog života na ovom području.

Na kraju svog teksta, njemačka novinarka se osvrće na Višegrad danas i postavlja pitanje, što bi da je još uvijek na životu, Ivo Andrić o životu u ovom gradu i njegovom mostu rekao u današnje vrijeme? Ona navodi da ćuprija na Drini ( za razliku od one u Mostaru) tijekom rata nije razrušena., da još uvijek stoji kao i nekoć, iako bez rasvjete. No, to bi se uskoro trebalo promijeniti, piše Doris Akrap, najkasnije u trenutku kad Emir Kusturica na ovom mjestu započne snimanje svog novog filma „Andrićev grad“. „Tada će ovaj most ponovno postati ono što je bio i u Andrićevo vrijeme- središte grada na kojem se susreću njegovi stanovnici“, piše Akrap i dodaje da bi uskoro trebala biti donesena i sudska odluka sarajevskog suda koja bi konačno trebala unijeti sigurnost po pitanju je li Ivo Andrić bio srbijanski pisac ili, kako kaže ova novinarka – „ ili Ivo ipak pripada svima“.

Autorica: Željka Telišman

Odg.ured:N. Kreizer