Život s obitelji u prašumi

«Ujutro s izlaskom sunca već sam pod drvetom gdje spavaju majmuni kako bi ih mogla odmah pratiti, a ne prvo tražiti po šumi. Znate, čovjek ih slijedi po 12, 13 sati, dok se ne vrate ponovo na stablo. Onda znam da će tu ostati do sljedećeg jutra. Ovako znam gdje su, jer ponekad ih se mora tražiti satima ili čak danima, dok se konačno ne pronađe čopor.»

Dvije je godine Antje Engelhart svoj život prilagođavala ritmu majmuna. Naravno da je time došlo i do promjena u životu njezine obitelji. Dok je svoje kratko slobodno vrijeme uglavnom provodila u kampu na obali rijeke, njezin muž i trogodišnja kćer živjeli su na drugoj strani te teško prijelazne rijeke.

Romantični život unatoč problemima

«Živjeli smo u običnoj sojenici, drvenoj kućici na stupovima, s jednom sobom i kupaonicom, iako je to prejaka riječ za prostoriju u kojoj je samo rupa za obavljanje nužde i korito za pranje (koje u Indoneziji zovu Manti). Znate, tuširali smo se, polijevajući se kantom vode po glavi. Kuhinje zapravo nije bilo, već smo kuhali na malom alkoholnom štednjaku na terasi. Tu je bila i polica u koju smo smjestili suđe. Nalazili smo se relativno daleko, otprilike kilometar od sela. U stvari, bilo je to jako romantično. Trebalo je otprilike mjesec ili dva, dok nismo dobili struju iz sela za napuniti uređaje, što ih je uglavnom koristila Antje na terenu», priča njezin muž.

A sama Antje Engelhardt sa svojom je obitelji u toj kućici mogla biti samo kad je netko drugi iz ekipe umjesto nje preuzeo promatranje majmuna. No, suradnici su često bili bolesni tako da od zajedničkog vikenda nije bilo ništa, što je pogotovo za kćerku bilo jako teško: «Na početku se uopće nije dobro osjećala, mene odjednom često nije bilo, a u toj stranoj zemlji bilo je jako vruće, tropske vrućine. Sve su to bili problemi zbog kojih je ona jako patila. Ljudi su drukčiji, ponašaju se drukčije, govore drukčije... To je sve bilo previše za nju. U prvoj godini odbijala je učiti indonezijski jezik te su ljudi stoga morali naučiti par riječi njemačkog. No, ipak je imala s kim se igrati, ali koristili su se rukama i nogama kako bi se sporazumjeli. To je čak i funkcioniralo. Nakon godinu dana krenulo je na bolje, sprijateljila sa s jednom Indonežankom te je kroz igru brzo naučila i jezik pa više nije bilo nikakvih problema.»

Užitak usamljeništva

Antjin je muž povremeno čak i uživao u usamljeničkom životu: «Zamislite si da kad pogledate iz kućice, vidite prave žive orangutane. To je zaista romantično. Naravno da mi nije bilo dosadno. Našao bih nekog tko će se brinuti o kćeri i tko će se s njom igrati, a zatim bih odlazio u šumu i puno snimao. Ostajao sam od jutra do mraka u šumi.»

Krajolik od kojeg zastaje dah i zapanjujuće bogatstvo životinjskog svijeta ipak nisu mogli sakriti opasnosti koje leže u tropima, a kojih u Njemačkoj nema. Ako se do najbliže bolnice ne može doći tek tako, malarija i ostale tropske bolesti brzo mogu postati smrtonosne: «Kad čovjek tamo živi i vidi da i ostali ljudi tako žive, onda nije stalno u strahu. Ali ipak uvijek pri ruci ima i kutiju s neophodnim lijekovima. Jednom je suprug imao upalu pluća, a mi nismo znali točno što je, jako je teško disao. Bila je to vrlo kritična situacija, jer prošlo je osam sati dok nismo došli do najbliže bolnice, gdje smo saznali što mu je pa smo mu mogli dati pravi lijek.»

Sretni zbog povratka kući

Svi u obitelji imali su parazite. Znanstvenici je najteže bilo kada je njezina kćer dobila uši koje se nisu dale otkloniti ni jakim kemijskim sredstvima. No, i u takvom okruženju opasnosti iz prirode bile su puno manje od poteškoća sa stranom kulturom: «Tamo se pomalo živi još u srednjem vijeku. Dogodilo se nešto poput spaljivanja vještica. Znali su ljude kamenovati ili ih vući po ulici. To se nije događalo često, ali se ipak događalo. Kod nas je to posve nezamislivo, malo po malo smo postali svjesni da smo pripadnici drugačije kulture. Na početku to nismo ni toliko primjećivali, jer smo slične kulture već prije upoznali. Mislili smo da ćemo se moći prilagoditi njihovom načinu života, ali smo kasnije shvatili da su razlike među nama ipak prevelike. Jednostavno smo Europljani i bili smo zaista sretni, kada smo se nakon dvije godine vratili kući. Sada smo opet okruženi ljudima koji nas razumiju, s kojima se možemo normalno razgovarati, koji cijene iste vrijednosti. Indonežani su jednostavno imali drugačiji sustav vrijednosti.»

Unatoč svim poteškoćama i nedostacima svi zajedno su odlučili provesti još godinu dana u indonezijskoj džungli. Odlaze u veljači.