Život na putujućoj granici

Kada je Ilija Bervašvili stupio na svoje žitno polje, pomaknula se plava točkica iza iscrtkane linije na njegovoj aplikaciji na mobitelu. Ali, nitko se ne bi trebao previše oslanjati na aplikaciju na mobilnom telefonu kada se radi o ovoj granici. Jer, stvari su mnogo kompliciranije nego što to izgleda na Googleovoj karti.

Poljoprivrednik pokazuje zeleni znak koji se nalazi točno na njegovoj zemlji. U pitanju je „državna granica“ između područja pod kontrolom Gruzije i regije Južne Osetije. Ova regija je u cijelom svijetu priznalo samo pet država. Jedna od tih zemalja je naravno Rusija koje podržava i brani ovu tvorevinu.

Gruzija ovu granicu prije svega vidi kao „crtu okupacije“. Granica na mnogim mjestima nije obilježena i poznato je da se pomiče. Ovdje, u selu Ditsi, postoji samo mala zelena ograda. A ni s jedne ni s druge strane nema ničega.

Granica guta zemlju

„Oni su direktno iza moje zemlje“, kaže Ilija, misleći na ruske graničare. Patroliraju duž njegovih polja, odmah pored znaka. „Radim na svojoj zemlji. Oni mi ne smetaju, ali patroliraju iza mog imanja.“ Dok pomiče kapu od jedrenog platna kaže: „Ako kažu 'zdravo' i sa mnom razgovaraju i ja im odgovorim.“

Ilija je ranije radio u gruzijskoj policiji, a već 15 godina se bavi poljoprivredom. Pored toga što uzgaja žitarice, ima i kruške, orahe, vinograd i maline. Kokoši se šetaju po dvorištu ispred njegove kamene kuće. Zemlja je u obiteljskom vlasništvu generacijama. Granica koja se pomiče je već progutala dio njegove zemlje. No, ono što ga mnogo više opterećuje je psihički pritisak zbog rata.

Napetosti između Rusije i Gruzije eskalirale prije točno deset godina. Radilo se o odcijepljenim regijama Abhaziji i Južnoj Osetiji. Kada je Gruzija preuzela kontrolu nad glavnim gradom Južne Osetije, Činvalijem, Rusija je odgovorila tenkovima i napadima iz zraka, a to je pravdala zaštitom ruskog naroda u regiji.

„Bio sam kod kuće. Nije nimalo bilo jednostavno sve to promatrati, jer bombardirali su sve oko nas“, objašnjava Ilija. Šest granata je palo na njegova polja. „Još uvijek možete vidjeti gdje su se raspršili geleri“, priča i pokazuje na električni stup.

Strah od zatvora i novčanih kazni

Ilijina majka, Venera Edišerašvili, se odmara na drvenoj stolici pred kućom. Ova 84-godišnja baka priča kako je u ratu ubijen jedan od trojice njenih sinova. „Ponekad noću ne mogu spavati jer strahujem za mog sina. Bojim se da će oni doći.“

Ilijini odlasci u polja su potencijalna opasnost. „Napetost se osjeća stalno. Ako pređeš granicu, mogu ti naplatiti kaznu, mogu te strpati u zatvor. Ako pak naše životinje pređu granicu, mogu ih oduzeti... Oni hodaju unaokolo i govore što kome pripada. Idu naoružani i sa psima – i to je ono što te psihički opterećuje.“

Poznavatelji prilika pak kažu da je sporna linija razgraničenja stabilna. Erik Hoeeg, šef promatračke misije EU-a u Gruziji, opisuje de facto granicu kao „učvršćenu“ jer se postavlja sve više ograda. Ovaj proces smanjuje u nekim slučajevima privatne posjede, dijeli obitelji i ograničava slobodu kretanja.

Kada kaže da je granica „relativno stabilna“, Hoeeg misli na to da se duž granice ne puca. EU koristi pojam Administrative Boundary Line kako bi opisala granice između Gruzije i odcijepljenih regija. Ali, to što se u neposrednoj blizini granice nalazi veliki broj naoružanih ljudi je dovoljan razlog da se situacija nadzire, kaže Hoeeg. „Zbog toga je tu oko 200 promatrača 24 sata dnevno.“

Misija EU-a patrolira područjem od 2008. Uspostavljena je i telefonska linija za hitne slučajeve za obje strane u sukobu. Samo protekle godine je duž granice uhićeno više od 150 ljudi, izvijestili su promatrači EU-a.

Lado Bitšašvili radi u ogranku Human Right Centra u gruzijskom gradu Gori. Uvjeren je da se i nakon deset godina od sukoba sve strane u ovom sukobu moraju pažljivo ophoditi jedna s drugom. „Jedan incident može ovaj zamrznuti sukob dovesti do usijanja. Stoga je vrlo važno da sve strane vode računa da ne dođe do eskalacije.“

Malo nade

Ilija i njegova majka Venera u selu Ditsi su, kako Venera kaže kroz smijeh, „neplaćeni graničari“. Telefon EU-a je tu u slučaju da se nešto dogodi, nastavlja kroz šalu ova baka. Ilija je odlučan u namjeri da sačuva svoj posjed. „Ovo je moj komad Gruzije. Ovo je moj deo domovine“, kaže on. „Neću ni za koga raditi ustupke. Dok živim ruska čizma neće stati na ovo tlo.“

Iako su i dalje prisutne mnoge neizvjesnosti koje rat nosi, postoji naznaka da se stvari u Ditsiju kreću naprijed. Zbog rata je prekinuta opskrba vodom iz Južne Osetije, ali od prije tri godine vlasti su dovele vodu u ovo mjesto iz obližnje rijeke. Također su postavljene i cijevi kojima voda ide direktno do poljoprivrednih dobara.

Kroz Ilijino polje teče potočić. On stoji i više onako za sebe kaže: „Uskoro će roditi maline.“