1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

«Ženske kuće» – utočišta za žene izložene nasilju

Han Mingfang25. studenoga 2005

Procjenjuje se da je u Njemačkoj svaka peta žena izložena fizičkom ili seksualnom nasilju partnera, no ta je tema do 70-ih godina bila tabu. Tek jačanjem feminističkog pokreta o nasilju unutar vlastita četiri zida počelo se govoriti i u javnosti.

https://p.dw.com/p/9Zu8
Trećina žena koje zaštitu potraže u Ženskim kućama su strankinje.
Trećina žena koje zaštitu potraže u Ženskim kućama su strankinje.Foto: DW

U svijetu je svaka treća žena žrtva nasilja i to u najvećem broju slučajeva nasilja u krugu vlastite obitelji. Taj oblik nasilja proširen je, na žalost, u cijelom svijetu i ne poznaje geografske, socijalne, vjerske ni nacionalne granice, a prisutan je kako u visoko razvijenim industrijskim zemljama, tako i u najsiromašnijim zemljama u razvoju.

Odakle taj fenomen i kako je moguće da se on tako tvrdokorno stoljećima održava u najrazličitijim oblicima – od brutalnog fizičkog nasilja pa do najsuptilnijih oblika psihološkog ucjenjivanja i terora?

Ženske kuće – sklonište pred nasiljem

Svijest o tom mizernom položaju žena osobito je ojačala tijekom 70-ih godina, kada je osnažio feministički pokret zahvaljujući kojem su na vidjelo isplivale brojne neugodne činjenice o stvarnom položaju žena u društvu – kako u sadašnjosti, tako i tijekom povijesnog razvoja. Od 1981. godine u svijetu se svakog 25. studenog obilježava «Međunarodni dan protiv nasilja nad ženama» zahvaljujući inicijativi feministkinja iz Južne Amerike i Karipskog otočja. One tim datumom žele podsjetiti na sudbinu triju sestara koje su vlastodršci u Dominikanskoj Republici oteli, silovali ih i ubili, jer su se pobunile protiv diktatora Trujilla. A kakvo je stanje u Njemačkoj, kada je riječ o nasilju nad ženama? Od tada su osnovane i prve takozvane «Ženske kuće» u kojima se žene mogu skloniti od nasilja u vlastitom domu, a nekoliko takvih kuća nalazi se i u Kölnu.

Nasilje – prilično širok pojam

Claudia Schrimpf je voditeljica udruge «Žene pomažu ženama» i autonomne Ženske kuće u Kölnu. Ona ističe kako se pod pojmom nasilja ne podrazumijeva samo tjelesno ili seksualno nasilje: «Pojam nasilja shvaćamo prilično široko. Mnoge žene koje dolaze k nama nisu izložene samo batinama, već su prisiljene živjeti u izolaciji. Ne dobivaju novac i puno im se toga brani, stalno su izložene prijetnjama, ne samo fizičkim, već i psihičkim.»

Ponovno na sigurnom, kao u roditeljskom domu

Jedna druga Ženska kuća u Kölnu, «Elisabeth-Frey-Haus», djeluje pod okriljem crkve. Prije dvije godine u njoj je zaštitu potražilo 1 300 žena, a najviše ih je došlo zbog nasilja u obitelji. Trećina svih žena su strankinje i emigrantkinje – na primjer iz Turske, Rusije i Tajlanda. I Zhao iz Kine našla je utočište u ovoj Ženskoj kući. Njen se brak pretvorio u pakao – muž joj nije davao niti džeparac, a novac što ga je sama zaradila morala je davati njemu. Kada ju je on zbog neke sitne svađe htio zadaviti, pobjegla je na ulicu. Nije znala kamo bi se sklonila, nije imala novaca i vrlo je slabo govorila njemački. «Išla sam bez cilja ulicama i samo sam hodala i hodala, dok nisam susrela jednog policajca. Zamolila sam ga za pomoć i on me doveo u jednu Žensku kuću. Tamo su me primili, dali su mi jesti i piti. Osjećala sam se kao kod svoje mame kod kuće i osjećala sam se na sigurnom», pripovijeda ova mlada Kineskinja.

Adrese anonimne, kontakt preko odvjetnika

U Njemačkoj brojne općine, crkve i privatne udruge osnivaju Ženske kuće kako bi se žene koje su izložene nasilju imale kamo anonimno skloniti. Te žene najčešće nemaju novaca ni podršku okoline i ne znaju kome bi se inače mogle obratiti. Jedino što znaju jest da se moraju skloniti od nasilničkog partnera. Kako bi izbjegle da muževi ponovno nađu žene koje su od njih pobjegle, većina Ženskih kuća je anonimna, a daljnji kontakti s muževima ili partnerima odvijaju se isključivo preko odvjetnika. Sylvia Arndt, voditeljica Ženske kuće Elisabethe Frey ističe: «Uzimamo sve žene bez obzira na njihovu vjeroispovijest, odnosno bez obzira jesu li vjernice ili nisu. Uzimamo punoljetne žene koje su dospjele u tešku situaciju i koje više nemaju krov nad glavom. Najveći dio njih dolazi nam, jer su izložene nasilju, ali mi uzimamo i sve druge koje trebaju pomoć.»

Zašto je pri obraćanju žena nužan oprez?

Ženske su kuće u pravilu izolirane od vanjskog svijeta. Kuće koje osnivaju privatne udruge imaju samo jedan vrući telefon. Claudia Schrimpf objašnjava kako se odvija kontakt sa ženama koje traže pomoć: «Žena se javi telefonom. Telefonski broj kuće je poznat, ali ne i adresa. Kada je u kući jedno mjesto slobodno, s tom se ženom dogovori mjesto sastanka u blizini Ženske kuće, no adresu se još uvijek ne otkriva. Iz iskustva nam je poznato da muškarci pokušavaju preko drugih žena doći do adrese kuće kako bi pronašli svoje odbjegle supruge. S mjesta sastanka žena se još jednom javlja telefonski i onda suradnice kuće dolaze po nju.»

Novi život, povraćeno samopouzdanje

Dio žena u kući Elisabethe Frey ima svoju vlastitu sobu. Nekoliko njih zajednički kuha i dijeli dnevni boravak. Tamo je i kantina za žene koje tu provedu svega nekoliko dana, a na raspolaganju su i perilice rublja i sportski tereni. Žene s djecom mogu spavati u velikoj spavaćoj sobi s dječjim krevetom.

U Ženskim kućama žene mogu dobiti stručnu pravnu pomoć, a na zakazani termin u sudnicu odlaze, ako je potrebno, u pratnji suradnica Ženske kuće. Prema podacima Autonomne kuće u Kölnu, 80 posto žena je nakon boravka u Ženskoj kući započelo novi život – novo obrazovanje, a neke su našle posao. One su ponovno pronašle samopouzdanje i vjeru da će imati snage da ubuduće same upravljaju svojim životom.