Što svaki liječnik mora znati? Njemački!

Specijalist fizikalne medicine 10, specijalist ginekologije 7, specijalist opće kirurgije 3, specijalist interne medicine 9, a specijalist opće prakse čak više od 2.000 – to su podaci evidencije Nacionalne službe za zapošljavanje u Srbiji.

Čak 15.000 medicinskih radnika nalazi se na uredu za zapošljavanje. Oni koji nisu u evidenciji, a nisu ni zaposleni - zna se - ili se spremaju otići ili su već otišli u Njemačku i druge zemlje Europe. A na razgovor s medijima se vrlo teško odlučuju.

Anđela je uradila sve kako treba – i imala sreće

Umalo je otišla i dvadesetšestogodišnja Anđela Ognjanović koja je Medicinski fakultet u Nišu završila ocjenom 9.87. Tako visoki prosjek nije neuobičajen za studente medicine, pa je u nevjerici da će dobiti posao učila njemački jezik, spremala papire i čekala poziv iz veleposlanstva.

A onda je jednoga dana telefon zaista zazvonio. „Vidjela sam da me zove neki broj iz Beograda, pomislila sam da je vezano uz vizu, međutim, kada sam se javila na telefon, rekli su mi da zovu iz Ministarstva zdravlja povodom natječaja za zapošljavanje najboljih diplomaca u Srbiji, i da sam ja jedan od tih diplomaca, i da bi trebala doći u Beograd u Ministarstvo na razgovor za posao."

Njena priča je priča sa sretnim krajem, jer je umjesto da započne novi život u inozemstvu, Anđela je počela raditi u svom gradu. Dobila je željenu specijalizaciju, dječju kirurgiju, i počinje u siječnju, od kada joj se službeno računa i staž.  U Ministarstvu su obećali i njoj i ostalim studentima da mogu dobiti i doktorske studije, također o trošku države.Ipak, njemački ne prestaje učiti.

Anđela i još 99 studenata u Srbiji su imali sreće i dobili posao u akciji Vlade Srbije. A što je s onima koji nemaju vrhunski prosjek?

Mnogi liječnici bez zaposlenja, svjesni da kao liječnici opće prakse ne bi mogli pronaći posao u svojoj zemlji odlučuju se na volontersku specijalizaciju. To znači da sami sebi plaćaju specijalizaciju, a da za to vrijeme volontiraju na nekoj od klinika ili u nekom od domova zdravlja u Srbiji.

Nikola sam sebi plaća specijalizaciju

Jedan od njih je i Nikola Radovanović, koji je izabrao jednu od najdeficitarnijih grana medicine za svoju specijalizaciju. Kada je završi, biće radiolog, i to s vrlo specifičnim znanjem iz ove oblasti.

„Angiodvorana, to je jedna vrsta adrenalina. Kada doživite taj osjećaj, kada prvi put punktirate arteriju, kada prvi put odradite svoju samostalnu dijagnostiku, to je nešto bez čega poslije ne možete. To je nešto gdje sam ja sebe našao i gdje sam našao razloge zbog čega sam uopće upisao medicinu, tako da bih volio kada bih imao priliku baviti se ovim poslom."

Kada završi specijalizaciju i volontiranje na klinici, posao mu nitko ne jamči. Ipak, Nikola bi bio najzadovoljniji da ostane u Kliničkom centru i bavi se interventnom radiologijom kao sada dok volontira. Kaže da mu je mjesto među svojima, i da ništa ne bi dobio odlaskom.

„Osnovali smo udrugu volonterskih specijalizanata. Želimo skrenuti pažnju na sebe, da nas Ministarstvo zdravlja uzme u obzir u natječajima za zapošljavanje. Jedan specijalizant tu specijalizaciju plaća fakultetima i do 700.000 dinara (oko 6.000 eura), a da pritom fakulteti ni država nemaju nikakvu obvezu prema nama. Država i fakulteti su napravili jedan vrlo inteligentan posao. Oni dobivaju gotovog specijalista bez nula dinara. Nisu davali plaće, nisu uložili ništa, s izgovorom da ćete tako lakše naći posao. Volio bih da se volonterski specijalisti zapošljavaju", kaže on.

Od Ministarstva zdravlja sve do zaključenja teksta nakon brojnih mailova i poziva nismo uspjeli saznati koliko je volonterskih specijalizanata u Srbiji. Ni koliko je potrebno specijalista. Niti evidenciju o tome kakvi liječnici nedostaju. Ni koliko ih je otišlo iz Srbije u posljednjih 5 ili 10 godina. Ni na mnoga druga pitanja.

Profesor na niškom Medicinskom fakultetu, Saša Živić je nezadovoljan i ljutit zbog takvog odnosa. Kaže da država po pitanju ovog problema pokazuje iracionalnost. „Prije 4 godine država je prepoznala da je pedijatrija deficitarna grana, slično i radiologija, dala je stotinu volonterskih specijalizacija. Liječnici su sami plaćali školovanje. Sada završavaju specijalizacije, a država se 'sjetila' da prima po par najboljih mladih liječnika s fakulteta. A pedijatri? A radiolozi? Izgleda da će zbog ludosti države sad u Njemačku kao specijalisti! Nišu nedostaju pedijatri, u niškom rodilištu nitko nije mlađi od 50, u dječjoj klinici prosjek godina je 53! Je li to normalno?! Našu djecu u roku pet do deset godina neće imati tko da liječiti ako se hitno iz grupe sjajnih mladih pedijatara ne primi najmanje desetak njih", tvrdi pedijatar Saša Živić.

Tijana je pedijatar u Njemačkoj

Tijana Nikolić je specijalizaciju dobila od države. Nakon što je dvije i pol godine radila kao pedijatar u Domu zdravlja, a prije toga kao liječnica opće prakse, danas živi i radi, u Leeru, gradiću blizu mora, na sjeverozapadu Njemačke.

Pristala je vratiti novac od specijalizacije, pristala je da ponovo specijalizira pedijatriju u Njemačkoj – sve zbog toga što nije htjela pristati na brojna ograničenja u Srbiji. Kaže da Njemačka ulaže u medicinu i zdravstvo, te da je daleko lakše raditi s boljim, bržim i suvremenijim dijagnostičkim metodama i terapijama.

„Moj san je oduvijek bio otići u inozemstvo, zbog mog profesionalnog ostvarivanja i zbog bolje financijske situacije. Bila sam spremna i da ponovo budem liječnica na specijalizaciji jer i plaća koju su mi nudili kao početnici u Njemačkoj, bila je neusporedivo veća nego plaća koju sam imala kao specijalist ovdje. Nijemci cijene rad, marljivost i poštenje. Šefovi cijene svoje zaposlene i gledaju kako ih zadržati, kako im omogućiti dalje razvijanje i usavršavanje. Na koje god usavršavanje želite otići, on će vam to omogućiti, samo da ostanete tu i da doprinesete radu te bolnice. Na žalost, ovdje je bila potpuno drugačija situacija, svako usavršavanje morate sami plaćati ili tražiti sponzora, a to su bile farmaceutske kuće. Također, u Njemačkoj možete lako mijenjati posao, čak i specijalizaciju i da nastavite na drugom kraju države, a ovdje bih sigurno ostala do mirovine u lokalnom Domu zdravlja".

Tijana Nikolić kaže da joj nije išlo sve od ruke u startu. Potpuno sama, na samom početku je ostala i bez posla jer je pala ispit iz medicinskog njemačkog. Dok je dobila drugi termin za polaganje, potrajalo je i nekoliko mjeseci, a sljedeća bolnica u kojoj je bila zaposlena, bila je veoma neprijateljski nastrojena prema njoj.

„Osjećala sam da sam na dnu i pomišljala sam „Bože, ostavila sam u Srbiji siguran posao, stan, obitelj, došla sam ovamo. Ali sve je došlo na svoje", zadovoljno priča i kaže da bi takve uvjete za rad svaki liječnik trebao da osjetiti i doživjeti.

Strahinja uči njemački

Upravo to, i naravno bolja plaća, razlozi su zašto 28-godišnji Strahinja Bonić ostavlja doktorske studije i uči njemački. Iako je njegova ljubav znanost, plaća znanstvenika i liječnika u praksi se znatno razlikuju, a Srbija na burzi već ima 10 nezaposlenih doktora medicinskih znanosti.

„Sada radim na projektu na Medicinskom fakultetu, a to mjesto nije stalno. Prije svega zbog plaće i boljeg životnog standarda želim otići. Prije par mjeseci sam položio test za razinu B2 na Goethe institutu i trenutno sam u posljednjim pripremama što se tiče dokumenata za odlazak u Njemačku."

Strahinja čak nije ni htio tražiti posao u Srbiji, i zato kaže da jedino čemu se nada je dobar prijem u Njemačkoj.

„To očekujem za prvo radno mjesto i prvu kliniku, iako samo dobar prijem, da budem dobro prihvaćen, da ovladam nekim osnovnim vještinama, da konačno steknem malo više iskustva i rada u praksi. Ja bih inače specijalizirao urologiju, ne isključivo to, ali bih to najviše htio. Shodno tome ću i tražiti posao". I u tome je, kako kaže za DW, odlučan kao i mnogi njegovi kolegice i kolege.