Što je ostalo od ´68?

Njemačka, sredinom šezdesetih. Rat je gotovo pao u zaborav, gradovi su obnovljeni, gospodarstvo se oporavilo. Konačno ponovno svi imaju dovoljno za jesti, uokolo ne hodaju samo mršavi ljudi, a ljeti se u Volkswagenovoj bubi putuje na odmor u Italiju. No tada su na scenu stupili sinovi i kćeri, koji se nisu dali ušutkati ugodnošću konzumentskog kapitalističkog društva. U Njemačkoj su pobunila generacija ´68. Prije svega zbog prešućivanja nacističke prošlosti. "Vremena se mijenjaju", tako je pjevao Bob Dylan sredinom šezdestih i time pogodio u žicu jednu cijelu generaciju. U Njemačkoj također. Po cijeloj su zemlji mladi izlazili na ulice, prosvjedovali protiv uskogrudnosti i malograđanštine zapadnonjemačkog poslijertnog društva, protiv rata u Vijetnamu, ali i protiv svojih roditelja, koji nisu željeli ništa više čuti o tamnoj nacističkoj prošlosti.

Novi vjetrovi

"Kad sam vidjela kako berlinskim ulicama prolaze mase demonstranata koji su potom porazbijali prozore na Američkoj kući, meni se to činilo..... ha, super, rekli bi danas mladi, makar mi se tako tada nismo izražavali. Osjetila sam u sebi neki agresivni potencijal, bilo mi je to smiješno, uzbudljivo, napeto i zabavno." Sybille Tönnies imala je tada 23 godine. Upravo je završila studij prava. Danas radi kao profesorica prava i sociologije i samu sebe opisuje kao staru šezdesetosmašicu. U ono je vrijeme bila potpuno fascinirana marksizmom, pobunom i životom hippieja.

Sada sjedi uz čaj i kolače u svojoj ukusno uređenoj kući u Potsdamu i prisjeća se vremena kad je Njemačkom puhao svjež vjetar. Prisjeća se sjedeljki, happeninga i demonstracija protiv rata u Vijetnamu, kao i karizmatičnog studentskog vođe Rudija Dutschkea, koji je na kompliciranom jeziku sociologa po sveučilištima držao govore protiv okoštalih društvenih struktura. "Pretrpane predavaonice, nesposobnost profesora da usvoje znanost. Nadomiještajući velike poduzetnike profesorima koji stalno uokolo putuju, dobili smo zapravo menadžere koji više ništa ne razumiju.", grmio je Duschke sa sveučilišnih govornica.

"Kad sam 1963. počela studirati, mi smo se studenti međusobno jedan drugome obraćali sa vi. Mladi muškarci, koji su tada bili u velikoj većini, dolazili su u bijelim košuljama s leptir-mašnama. Mnogi od njih u tamno plavim sakoima sa zlatnim gumbima. Obraćalo se sa "gospodine taj i taj" i "gopodična ta i ta". Bilo je sve vrlo ukočeno.", prisjeća se Sybille Tönnies.

Gdje vam je bunt?

Plijesan koja se pod mantijama nakupljala tisuću godina, nju su šezdesetosmaši željeli dobro provjetriti. Nisu htjeli prihvatiti da stari nacisti jednostavno i nakon rata nastavljaju svoje karijere. Pobunili su se protiv svih autoriteta, u školama i na sveučilištima, u politici i u obiteljima. Svoj su prosvjed šezdesetosmaši izrazili i vanjskim izgledom. Puštali su kosu. "Čitavo držanje, tijelo, gestikulacija. Nisam izgledala kao neka lutka, kako se tada još trebalo izgledati. Kad pogledate neki film iz pedesetih, vidjet ćete kako su djevojke u njima sve zakopčane, dobre i pristojne, na svojim visokim potpeticama i kako trepću očicama. Radilo se o cjelokupnom držanju, čovjek jednostavno nije smio izgledati tako ukočeno."

A što je od ´68 ostalo? U svakom slučaju isječak iz povijesti Njemačke, kaže danas Sybille Tönnies. Društvo je postalo drugačije, otvorenije. No priznaje da je njena generacija imala dobre uvijete za pobunu. "Mora se pri tome uvijek priznati: na tržištu rada vladalo je fantastično stanje. Obično su ljudi imali sjajne izglede za pronalaženje posla i nisu se imali čega bojati. Današnji studenti moraju biti vrlo disciplinirani." Svejedno Sybille Tönnies voljela bi ponekad kod današnjih mladih češće vidjeti više bunta. Malo svježeg vjetra uvijek je korisno.