„Čuvar, gdje je moj šampanjac?“

Mnogi stranci sjede u zatvorima Indonezije, često zato jer su možda tek iz vlastite gluposti kršili upravo rigorozne zakone protiv narkotika u toj zemlji. Tako je i jedan Nijemac početkom ove godine krenuo na ljetovanje u tu zemlju, ali je uhićen sa sedam grama heroina, 0,2 grama amfetamina i 15,3 grama morfina. Sad ga možda čeka i smrtna kazna i u svakom slučaju najmanje 600.000 eura globe.

Oni koji su bili u nekom zatvoru u Indoneziji, teško se mogu složiti koji je gori: je li to Cipinang kod Jakarte, koji su sagradili još Nizozemaci u doba kolonijalne uprave, predviđen za 1500 zatvorenika - makar ih je tamo oko 4000. Nisu mnogo bolji ni oni koji su sagrađeni u novije doba, pogotovo u doba političkih nemira u toj zemlji. Prljavština, AIDS i bolesti svake vrste, nasilje, suprotstavljene bande, a onda i zatočeni islamistički teroristi... Svaki dan se čini kao vječnost.

Ali može i drugačije: ove nedjelje je indonezijski Ured za borbu protiv korupcije KPK proveo pretres zatvora Sukamiskin u provinciji Zapadna Java. I imali su što vidjeti: „ćelije" s klima uređajem, televizijom, golemim hladnjakom i privatnom kupaonicom – sve više nalik luksuznoj hotelskoj sobi nego ćeliji.

Ne može, zaključano...

Zapravo, to je teško bilo i nazvati ćelijom jer su i službenici KPK imali problema ući u neke od njih: „Istražitelji su imali problema otvoriti vrata neka od ćelija jer nisu imali ključ od njih. Ključeve su imali zatvorenici koji su tamo sjedili", za DW kaže Febri Diansyah, glasnogovornik Ureda za borbu protiv korupcije. Po vlastitoj volji su mogli ulaziti i izlaziti ne samo iz ćelije, nego očito i iz čitavog zatvora – na „liječnički tretman".

U svakom slučaju, nakon racije ove nedjelje je broj zatvorenika u Indoneziji porastao: u prvom redu se slobode oprostio Ahid Husen, dotadašnji direktor zatvora Sukamiskin, a istraga se vodi i protiv njegovih najbližih suradnika. Već u pretresu je kod direktora zaplijenjeno skoro 300 milijuna rupija (oko 18 tisuća eura), ali i dokumenti i računi za automobile i druge skupocjene „poklone". Direktor je imao dvije limuzine – i obje su zaplijenjene.

Zatvorenik na teniskom turniru

Glasnogovornik ureda nam nije htio reći tko je sjedio u tim „de luxe" ćelijama, ali je utvrđeno da su različite oblike ugode zatvorenici plaćali od 15 do tridesetak tisuća eura. Čini se da korupcija ide daleko iznad direktora zatvora, jer je i indonezijski list Tempo Magazine pisao kako je to zatvor i stvoren u prvom redu za visoke državne službenike i poduzetnike uhićene u primanju ili davanju mita.

Uopće, već dugo vlada tradicija kupovine usluga u indonezijskim zatvorima: i u već spomenutom zatvoru iz kolonijalnog doba Cipinang je prije nekoliko godina izbio skandal jer je Freddy Budiman, zatočen zbog trgovine narkoticima, redovito primao posjete svoje ljubavnice s kojom se sastajao u „ljubavnom gnijezdu" – kojeg im je osigurao direktor tog zatvora. Ipak, čak ni pun novčanik nije spriječilo da Budiman u međuvremenu bude pogubljen, kao što je glasila presuda.

U nekim slučajevima se korupcija doista ne može sakriti: tako je poznat slučaj i Gayusa Tambunana, službenika porezne uprave Indonezije, koji je osuđen na visoku zatvorsku kaznu zbog korupcije. Ali dok je još trebao sjediti u zatvoru, 2010. ga je svatko mogao vidjeti – na međunarodnom teniskom turniru na Baliju.

Jedino rješenje: siguran zatvor

Takva kultura korupcije i podmićivanja među njihovim sunarodnjacima i neke indonezijske službenike polako dovodi do očajanja. Prije par godina se čuo i prijedlog tadašnjeg čelnika indonezijskog ureda za borbu protiv narkotika Budija Wasesoa: on želi izgraditi posve novi zatvor upravo za takve „specijalne" zatvorenike i za takve koji su osuđeni na smrtnu kaznu i to na posve osobitom mjestu na jugu Indonezije.

Imao je već i predodžbu o određenoj močvari gdje bi zatvor mogao biti sagrađen, ali vrućina, vlaga i komarci bi tamo bila posljednja briga zatvorenika: Indonezija je i dom brojnih krokodila koji u toj močvari progutaju baš sve i svakoga tko učini grešku krenuti u nju. „Ne možete podmititi krokodile. Ne možete ih uvjeriti da nekog zatvorenika puste", razmišlja Budi.

I što je najvažnije, sve je posve humano, mislio je tadašnji čelnik ureda za borbu protiv narkotika: „Ako nekog zatvorenika poždere krokodil, onda to ne može biti povreda ljudskih prava."

Budi Waseso više nije na čelu te službe: premješten je na položaj državnog ureda za logistiku. Takav zatvor još nije izgrađen, a pitanje je i ne bi li se Indonežani onda dosjetili i načina kako da s krokodilima „nađu zajednički jezik".

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android