Čudan neki kompas

Za berlinske pridošlice kao što sam ja bez odgovarajućih pomagala nije uvijek lako prepoznati u kojem se dijelu nekoć podijeljenog grada čovjek trenutno nalazi: u istočnom, dakle na teritoriju bivšeg DDR-a, ili zapadnom. U nepuna dva desetljeća od pada Berlinskog zida lice njemačke kapitale se znatno promijenilo. Osebujna socijalistička arhitektura, pogotovo u središnjim gradskim četvrtima, odavno više nije pouzdan orijentir. Dobronamjerni savjet navodnog poznavatelja ovdašnjih prilika kako ću po izgledu semafora za pješake još najbolje prepoznati gdje sam se zemljopisno zatekao ovih se dana ispostavio kao golema zabluda.

Od svjetlosnog signala do kulta

Piktogrami na pješačkim semaforima koji signaliziraju kretanje ili zaustavljanje su se u DDR-u bitno razlikovali od zapadnjačkih, onakvih kakve i mi poznajemo. Široko raširene ruke simpatičnog čovječuljka u crvenoj odori sa šeširom široka oboda na glavi jasno daju do znanja: »Stani i čekaj«. Dinamični koraci njegove inačice u zelenom doslovno potiču na nastavak hoda, kao da kaže: »Idemo dalje«. Te su figure, od milja prozvane Semaforko (Ampelmann), ubrzo postale zvijezde animiranih filmova iz prometnog odgoja na istočnonjemačkoj televiziji i vjerni pratioci djece i odraslih.

Semaforko je – iz ideoloških, a tobože i tehničkih razloga – nakon ponovnog ujedinjenja zemlje zajedno s kolabiranim komunističkim režimom trebao završiti u ropotarnici povijesti. Kao da je dražesna figura bila kriva za manjkavosti socijalističke elektronike. No, pohod birokracije na to ljupko čeljade probudio je u stanovnicima Berlina, ali i cijele istočne Njemačke svijest u potrebu njegove zaštite i očuvanja. Osnovan je i poseban Odbor za spas Semaforka. Njegova prihvaćenost u narodu ni kod političara nije prošla neopaženo i stoga je odlučeno: Semaforko ostaje gdje mu je i mjesto – na pješačkim prijelazima.

Pohod na zapadnjačke semafore

No, Semaforko očigledno ne samo da nije uklonjen sa svojih položaja u istočnome dijelu grada, nego se sada, nakon što je u najrazličitijim dizajnerskim inkarnacijama orobio berlinske suvenirnice, dao u pohod i na zapadnjačke »uređaje za svjetlosnu signalizaciju u cestovnom prometu«. Nema to veze s DDR nostalgijom i čežnjom za starim vremenima. Prije će biti da su odgovorni uvidjeli njegove prednosti i kvalitete. Semaforko je zbog svoje zdepaste građe i prevelike glave gotovo dvaput veći od svog zapadnjačkog konkurenta, propušta više svjetla i time bolje upada u oči. Ne bi me čudilo i kada bi s vremenom u potpunosti potisnuo svog elegantnog, ali pomalo anemičnog brata sa zapada.

Tako bi se barem izbjegla groteskna situacija da se na križanjima državnih i regionalnih prometnica u istočnoj Njemačkoj isprepliću pješački semafori s različitim piktogramima – običnima na cestama pod nadležnošću federacije i Semaforkom na cestama u nadležnosti saveznih pokrajina. A mene u naivnom uvjerenju da se jednu stranu grada od druge može razlikovati po svjetlosnoj signalizaciji kao prije neki dan više ne bi hvatala panika od pomisli da sam zalutao i da ću zakasniti na intervju, kada mi se na adresi u nesumnjivo zapadnome dijelu Berlina s druge strane ulice osmijehne Semaforko – ili njegova u međuvremenu još popularnija družica Semaforka.