Čelik vredniji nego ikad - ali ne i čeličane

I Hrvatska je bila poznata po svojim željezarama i metaloprerađivačkoj industriji ali tek od nje je malo ostalo: već se po treći puta prodaje gotovo 90% tog najvećeg proizvođača građevinskog čelika u Hrvatskoj po iskličnoj cijeni od jedne jedine kune ali prije nego što požurite pisati ponudu Hrvatskom fondu za privatizaciju treba podsjetiti kako tome treba pribrojati još oko 380 milijuna kuna koliko su tekuća dugovanja i da imate još 88 milijuna kuna u čarapi da bi uopće pokrenuli proizvodnju u punom opsegu - dakle, sve u svemu 64 milijuna eura. Onda dolaze još jamstva - jer je ta željezara modernizirana kreditima države - u vrijednosti 22 milijuna eura i na kraju još jamstvo da ćete 429 zaposlena u Željezari zapošljavati još godinu dana. I dok željezara Split još traži novog vlasnika, sve je više znakova da se postojeći vlasnik, ruski koncern Mečelj sprema napustiti još veću hrvatsku željezaru koja je i sama dugo tražila vlasnika: željezaru Sisak.

Ruska tvrtka «Mečelj» povlači se iz sisačke «Željezare» nakon jedva godinu i pol dana od sklapanja kupoprodajnog ugovora. Za Sisak, Sisačko-moslavačku županiju i oko 1700 željezarinih radnika ta je vijest izazvala nevjericu, ali i pitanje što će biti s gospodarstvom regije i egzistencijom ljudi. Jer, od Željezare ne živi samo oko osam tisuća zaposlenika i njihovih obitelji nego i brojni mali poduzetnici, kooperanti i ini. Za ionako uništeno gospodarstvo toga područja novi je to udarac koji kao ključno nameće pitanje može li tamošnja privreda svoju budućnost graditi na «Željezari» s obzirom na krizu metalurgije, ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu.

Vlada je nakon «Mečeljeve» odluke o povlačenju iz «Željezare» preko svoga glasnogovnika Ratka Mačeka poručila kako radnici neće završiti na cesti, za sutra je najavljen sastanaka predstavnika dvaju željezarinih sindikata i lokalnih vlasti s ministrom gospodarstva Brankom Vukelićem, a svi se zasad tješe činjenicom da je «Mečelj» do završetka postupka likvidacije dužan skrbiti se za radnike i imovinu «Željezare». Sindikati, međutim, upozoravaju da «Mečelj» proteklih dana sve raspodaje – od sirovine, gotovih cijevi, rezervnih dijelova čak do nekih proizvodnih pogona, primjerice lake i srednje pruge.

Sindikati priželjukuju da Vlada budućnost «Željezare» riješi kroz model privatno-javne privatizacije čime bi se, smatraju izbjegli novi potresi. Stečajni upravitelj «Željezare» Darko Šket traži konkretne odluke Vlade kako bi se nastavila proizovodnja i očuvala radna mjesta osobito zbog neizvjesne sudbine radnika i njihovih obitelji :

"Vlada namjerava pronaći novog strateškog partnera ili kroz neke druge modele osigurati nastavak proizvodnje no pitanje je hoće li se naći zainteresiranih. Jer, «Mečelj» je od sklapanja kupoprodajnog ugovora nakupio 38 milijuna dolara duga zbog, kako stoji u priopćenju trtke, pada cijene gotovih cijevi a rasta sirovina za jedan i pol puta ali i tehnološke zaostalosti «Željezare». "

Prije nego što je «Mečelj» odustao od obveza preuzetih kupoprodajnim ugovorom, Vladi su uputili šest zahtjeva – jeftinije cijene i bolje uvjete plaćanja energenata, zabrana izvoza starog željeza, obveza državnih poduzeća da kupuju cijevi sisačke Željezare te tri uvjeta za promjenu kupoprodajnog ugovora – skidanje bankarske garancije, ukidanje zabrane raspolaganja imovinom i smanjenje broja zaposlenih. Vlada je pristala na prva tri uvjeta, dok se o preostalima službeno nije ni pregovaralo. Generalni direktor «Mečelj Željezare» Nasibulla Muhatdionov još je donedavno tvrdio kako «Mečelj» sigurno ostaje u Sisku, usprkos svim problemima u poslovanju. Uprava «Mečelja» se očito predomislila, a najveći bi gubitnici i ove privatizacijske priče opet mogli biti, kao i toliko puta dosada, radnici.

Sa druge strane, već smo rekli kako je čelik opet postao važan čimbenik u svjetskom gospodarstvu - ne na kraju zbog naizgled neutažive žeđi Kine za čelikom na kojem bi gradila svoj gospodarski rast. Ona je već, sa oko 260 milijuna tona, najveći svjetski proizvođač ali joj ni to nije dovoljno: godišnje uvozi još 40 milijuna tona jer Narodna Republika troši trenutno dvostruko više čelika nego Sjedinjene Američke Države iako je gospodarstvo Kine tek jedna osmina onog američkog. No čelika ima raznih - i jeftinog, nekvalitetnog čelika ima dovoljno. Kai Mahnke, koji u ime njemačkog Thyssen Kruppa vodi pogon pocinčavanja TAGAL u Dalianu na sjeveru Kine:

"I dalje se u Kini ne proizvodi dovoljno visokokvalitetnog čelika i potrajat će još duže vrijeme dok kineska proizvodnja ne zamjeni uvoz. Doduše, kapaciteti Kine su već narasli i obzirom da se i gradi mogo čeličana, to će se i nastaviti. Stoga će se uvoz u Kinu sigurno smanjiti ali ukupna potrošnja u ovoj zemlji se sigurno neće smanjiti."

Sasvim suprotno od toga: iako je Peking već veoma oprezan da ne sagradi previše pogona, ipak optimistično smatra kako će do godine 2030. Kina trošiti više čelika nego čitav ostali svijet - prevedeno, to znači da je Peking uvjeren da će se njegov rast nesmetano nastaviti iako ne dijele svi to mišljenje. Ali vratimo se čeliku - tim više što dok traje kriza u željezari u Sisku, prioje tjedan dana prodana je najveća željezara bivše Jugoslavije - Željezara Zenica. Kupac je britanski konzorcij, "LNM Steel" a direktor željezare Zenica, Sejad Kapetanović objašnjava logiku ulaganja:

"Kupac je pratio razvoj u području Jugoistoka Europe i procijenio kako će sigurno doći do značajnih projekata obnove i da će čelik biti ključan pri toj obnovi i u tome je i velika šansa za "Željezaru Zenica"