Život u kućici u stijeni

Sa dvanaest metara visoke stijene koja se nalazi u blizini Bele Palanke već 40 godina strši jedna kuća. Put do nje nije jednostavan, dijelom se ide asfaltnim putem, dijelom makadamom dok se ne dođe do velike strmine – onda ne postoji drugi način osim pješice.

Kuću u stijeni sagradio je Miroslav Pavlović iz obližnjeg sela kada je imao 25 godina. „To je bilo ostvarenje dečačkog sna, jer sam kao dijete obožavao da dolazim na ovu stijenu sa koje se vide i Divljana i Divljansko jezero i ljepote Suve planine. Predivna panorama“, kaže Miroslav za DW i dodaje: „Ovdje sam jedno s prirodom.“

Miroslav i danas uživa u posmatranju okolnih brda i jezera, jednako kao u vrijeme kad je bio dječak. Prisjeća se ogromnog napora da se kuća izgradi. „Najteži dio posla je bio da se sav materijal iznese do stijene. Nekad je i po petnaest ljudi na leđima u džakovima nosilo beton do gore koji smo miješali u mješalici u selu, a od sela dovozila zaprežna kola. To je bilo ludo“, priča kroz smijeh.

Trebale su mu tri, četiri godine da napravi fascinantnu kuću koju okružuje visoka stijena. Pod je na osam metara visine, a ploča iznad plafona naliježe na gornji dio stijene visoke dvanaest metara. U njoj je nekada živio, a veći dio vremena je koristi kao vikendicu. Miroslav živi u Beloj Palanci koja je udaljena od ovog mjesta tek desetak kilometara, ali na stijenu dolazi kad god može.

Još od kako je gradio svoju kuću, Miroslav se bavi građevinom, iako nije školovan za to. Ipak, samouki talentovani građevinac ima dosta posla, traže ga u Palanci, ali i u okolnim mjestima, pa često putuje. Da bi mogao da radi i tamo gdje nema struje, kao što je slučaj kod njega, napravio je mješalicu na ručni pogon koja, kako kaže, radi jednako brzo kao električna.

Iako je stalno okružen ljudima, Miroslav je usamljenik i ovo mjesto je jedino u kojem uživa. „Vidim ljude, ali ih ne razumijem. Ja sam čovjek prirode. Ustvari vidim samo prirodu, ona me jedino zanima. I to građevinarstvo pokušavam da stopim s prirodom, jer njoj se moramo prilagođavati. Priroda je uslovila i izgled moje kuće.“

„Kuća je morala imati lijep raspored da bi bilo prijatno u njoj, ali je morala biti i sunčana. Izvodio sam stvari koje niko ne može da shvati, dovodio sam svjetlo iz raznih uglova preko krova da svaki dio kuće bude osvijetljen“, objašnjava on i dodaje da kad god dođe, uvijek uradi neki bitan posao. Sada sređuje stazu do kuće kako bi do nje mogao i traktorom.

U posjetu mu često dolaze ćerka Božica i četvorogodišnja unuka Eva. I Božica slobodno vrijeme obožava da provodi u ovoj kući, da se skloni od gužve. Za kuću u stijeni je veže djetinjstvo koje je provodila ovdje, a sjeća se da u vrijeme kada je bila uzrasta kao njena ćerka nije ni smjela da izađe na terasu jer se plašila provalije nad kojom kuća stoji.

Osim što voli da dođe zbog sebe i mira koji joj nudi priroda, Božica dolazi često zbog ćerke jer ne želi da živi ispred računara kao što je to danas među djecom uobičajeno, već da uživa u prirodi, druži se sa životinjama i bude na svježem vazduhu.

Malena kuća u stijeni ima jednu prostoriju od osam kvadratnih metara. U njoj se nalaze sto, tri stolice, police i viseći kuhinjski element sa osnovnim potrepštinama. Ogledalo visi sa jednog od tri drvena zida u kući, a sa četvrtog betonskog rasklapa se krevet za spavanje. Za Miroslava je to i više nego dovoljno.

Sjeća se da, kad je ovaj poduhvat započeo, nije imao odobravanje niti porodice, niti okoline, ali kako je vrijeme odmicalo, to se mijenjalo. Priroda je za njega, kako stalno ističe, jedino u šta se razumije, pa mu je ova kuća jedino utočište. Iz daljine se ne vidi, već tek sa nekoliko mjesta sa brda, a sam pogled i na kuću i iz kuće oduzima dah.