Život na lutajućoj granici

Kada je Ilija Bervašvili stupio na svoje žitno polje, pomjerila se plava tačkica na njegovoj aplikaciji iza isprekidane linije. Ali, niko ne treba da vjeruje aplikaciji na mobilnom telefonu kada se radi o ovoj granici. Jer, stvari su mnogo komplikovanije nego što to izgleda na Guglovoj karti.

Poljoprivrednik pokazuje zeleni znak koji se nalazi tačno na njegovoj zemlji. U pitanju je „državna granica" između teritorije pod kontrolom Gruzije i regiona Južne Osetije. Ovaj region je u cijelom svijetu priznalo samo pet država. Jedna od tih zemalja je naravno Rusija koje podržava i brani Južnu Osetiju.

Gruzija ovu granicu prije svega vidi kao „liniju okupacije". Granica na mnogim mjestima nije obilježena i poznato je da se pomjera. Ovdje, u selu Ditsi, postoji samo mala zelena ograda. A ni sa jedne ni sa druge strane nema ničega.

Granica guta zemlju

„Oni su direktno iza moje zemlje", kaže Ilija, misleći na ruske graničare. Oni patroliraju duž njegovih polja, odmah pored znaka. „Radim na svoj svojoj zemlji. Oni mi ne smetaju, ali patroliraju iza mog imanja." Dok pomjera kapu od padobranskog platna kaže: „Ako kažu 'zdravo' i sa mnom razgovaraju i ja im odgovorim."

Ilija je ranije radio u gruzijskoj policiji, a već 15 godina se bavi poljoprivredom. Pored toga što uzgaja žitarice, ima i kruške, orahe, vinograd i maline. Kokoške se šetaju po dvorištu ispred njegove kamene kuće. Zemlja je u porodičnom vlasništvu generacijama. Granica koja se pomjera je već progutala dio njegove zemlje. No, ono što ga mnogo više opterećuje je psihički pritisak zbog rata.

Napetosti između Rusije i Gruzije eskalirale prije tačno deset godina. Radilo se o otcjepljenim regionima Abhaziji i Južnoj Osetiji. Kada je Gruzija preuzela kontrolu nad glavnim gradom Južne Osetije, Činvalijem, Rusija je odgovorila tenkovima i napadima iz vazduha, a to je pravdala zaštitom ruskog naroda u regionu.

„Bio sam kod kuće. Nije nimalo bilo jednostavno sve to posmatrati, jer bombardovali su sve oko nas", objašnjava Ilija. Šest granata je palo na njegova polja. „Još uvijek možete vidjeti kuda su se raspršili geleri", priča i pokazuje na električni stub.

Strah od zatvora i novčanih kazni

Ilijina majka, Venera Edišerašvili, odmara na drvenoj stolici pred kućom. Ova 84-godišnja baka priča kako je u ratu ubijen jedan od trojice njenih sinova. „Ponekad noću ne mogu da spavam jer strahujem za mog sina. Bojim se da će oni doći."

Ilijini odlasci u polja su potencijalna opasnost. „Napetost se osjeća stalno. Ako pređeš granicu, mogu da ti naplate kaznu, mogu da te strpaju u zatvor. Ako pak naše životinje pređu granicu, mogu da ih uzmu... Oni hodaju uokolo i govore šta kome pripada. Idu naoružani i sa psima – i to je ono što te psihički opterećuje."

Poznavaoci situacije pak kažu da je sporna linija razgraničenja stabilna. Erik Heg, predsjedavajući posmatračke misije EU u Gruziji, opisuje faktičku granicu kao „otvrdlu" jer se postavlja sve više ograda. Ovaj proces smanjuje u nekim slučajevima privatne posjede, dijeli porodice i ograničava slobodu kretanja.

Kada kaže da je granica „relativno stabilna", Heg misli na to da se duž granice ne puca. EU koristi pojam Administrative Boundary Line kako bi opisala granice između Gruzije i otcijepljenih regiona. Ali, to što se u neposrednoj blizini granice nalazi veliki broj naoružanih ljudi je dovoljan razlog da se situacija nadzire, kaže Heg. „Zbog toga je tu oko 200 posmatrača 24 časa dnevno."

Misija EU patrolira područjem od 2008. Uspostavljena je i telefonska linija za hitne slučajeve za obje strane u konfliktu. Samo protekle godine je duž granice uhapšeno više od 150 ljudi, izvijestili su posmatrači EU.

Lado Bitšašvili radi u ogranku Hjuman rajts voča u gruzijskom gradu Gori. Ubijeđen je da i nakon deset godina od sukoba sve strane u ovom konfliktu moraju pažljivo jedne s drugima. „Jedan incident može ovaj zamrznuti konflikt da dovede do ključanja. Stoga je veoma važno da sve strane vode računa da ne dođe do eskalacije."

Malo nade

Ilija i njegova majka Venera u selu Ditsi su, kako Venera kaže smijući se, „neplaćeni graničari". Telefon EU je tu u slučaju da se nešto dogodi, nastavlja da se šali ova baka. Ilija je odlučan u namjeri da sačuva svoj posjed. „Ovo je moj komad Gruzije. Ovo je moj dio otadžbine", kaže on. „Neću ni za koga da pravim ustupke. Dok živim ruska čizma neće stati na ovo tlo."

Iako su i dalje prisutne mnoge neizvjesnosti koje rat nosi, postoji naznaka da se stvari u Ditsiju kreću naprijed. Zbog rata je prekinuto snabdijevanje vodom iz Južne Osetije, ali od prije tri godine vlasti su dovele vodu u ovo mjesto iz obližnje reke. Takođe su postavljene i cijevi kojima voda ide direktno do poljoprivrednih dobara.

Kroz Ilijino polje teče potočić. On stoji i kaže: „Uskoro će roditi maline."