Štrajkbreher

Mora da je neko oklevetao docenta K. jer je telefon zazvonio u ponoć, kad je već jednom nogom zakoračio na bijelo paperje sna. Bunovan, nije pogledao ko zove i nemalo se razočarao kad je s druge strane začuo pijani glas kolege s fakulteta. (Ne dešava se to samo njemu, da ostane razočaran ako mu se strepnja od neke velike skore nesreće izjalovi.)

Pijani glas postavio je pitanje kraće od psovki koje su ga pratile:

- Je li istina da si ti protiv štrajka?

Docentu K. se stislo grlo, kao svaki put kad se od njega zatraži istina. Šta je uopšte istina, i za koga istina, s tom zagonetkom muči se njegova nauka decenijama. Mali je on za tako velika pitanja.

Istina je da njegov fakultet i još nekoliko njih nije u štrajku, a da ih dvostruko više jeste i da se oko toga podijelio univerzitet. Ali je još tvrđa istina da neće o tome pričati u ponoć, s pijancem, i još telefonom, koji se možda prisluškuje.

Bez riječi je spustio slušalicu.

Pokrio se jastukom i u mirisu šampona protiv opadanja kose krenuo da zbira raspršeno paperje.

Štrajkbreher! odjednom je čuo glas. Prvo je pomislio da nije dobro prekinuo vezu, ali je telefon ležao miran i ugašen. Za svaki slučaj isključio ga je sasvim. Sad se međutim potpuno rasanio.

Ta riječ, ko zna odakle došla, štrajkbreher, skotrljala mu se u želudac kao komad žeravice. Zar njemu, koji je potomak tri generacije radnika, tako udariti na obraz? Ta nema filma u kojem je tema štrajk a da on nije bio na strani sindikata! Cijelu drugu sezonu Žice navijao je za Poljake na dokovima Baltimora. I sad njemu - štrajkbreher!

Univerzitet, avangarda radničke klase!

Kao da je on kriv što mu mnogošta u vezi s tim štrajkom nije jasno. Jer evo, gdje je ta kapija fabrike nauke, gdje je taj ulaz u rudnik znanja, pred kojim bi se okupili profesori u žerminalnoj fazi, s transparentima Univerzitet, avangarda radničke klase! Tri puta osam! Proleteri svih zemalja, ujedinite se. Ko je taj s kim bi oni trebalo da pregovaraju o visini svojih nadnica, šta je krenulo naopako s uslovima rada u toplim kabinetima, šta kažu statistike, koja je smrtnost na njihovom poslu, koji procenat povreda na radu?

Štrajkbreher, opet se javi onaj glas, kao da sve što docent govori u sebi odlazi u vakuum.

Uostalom, imali su sastanak na fakultetu i rečeno im je da će sve zaostale dvije i po tranše biti isplaćene, a o potpisivanju kolektivnog ugovora i prelasku na trezor da će otpočeti pregovori.

Prelazak na trezor, to se u akademskim krugovima izgovara kao da se radi o povijanju pred giljotinom!

Docent se u to slabo razumije, osim što mu je logično da su protiv tog prelaska na trezor uglavnom oni fakulteti koji obrću takozvana sredstva preko vlastitih računa, inkasirajući s jedne strane prihode iz budžeta, a s druge od vanrednih studenata. I s treće, pružajući druge usluge na tržištu zvanja i titula. Ali mu je isto tako logično da država koja raspoređuje pare poreskih obveznika hoće da ima bolju kontrolu nad tim kako se one troše. U Žici, njegovoj omiljenoj seriji, jedan od policajaca iz odjela za narkotike kaže, otprilike: ako želimo riješiti problem s drogom, ne trebamo pratiti drogu nego novac. Tako bi i docent riješio ovu stvar sa štrajkom: otvorio sve univerzitetske i fakultetske račune, pa da se vidi o kolikim je i čijim nadnicama riječ i čija se i kakva prava brane ovim predizbornim štrajkom...

Štrajkbreher!

A osim toga, tu su i studenti. Koliko ih je među njima napreglo kućne budžete do pucanja da bi platilo sobe, stanove, menze i biblioteke i u čijim planovima o karijeri štrajk zvuči gore nego trezor u finansijskim planovima fakulteta. Ali i studenti su podijeljeni, pa jedni daju svoje glasove profesorima u štrajku, a drugi gledaju da daju godinu u roku. I tu je docent zbunjen; s jedne strane ne bi da ošteti studente i ostavi ih bez stipendija, penzija i diploma, a s druge bi da ne bude ćorak u predizbornoj paljbi na nesposobnu vlast. Osjeća se kao sir u stranačkim mišolovkama... Štrajkbreher!

I ja štrajkujem

Kad bi se nekako moglo simbolički štrajkovati, ne izaći iz kabineta a biti na ulici, solidarisati se i s kolegama koji štrajkuju i sa studentima koji bi da završe godine. Biti dobar sa svima, a najbolji sa sobom. Doći na posao s bedžom u reveru na kojem piše I ja štrajkujem. Ili, marketinški efektnije, obuti lijevu cipelu na desnu nogu, a desnu na lijevu, pa stoički trpleći žuljanje odraditi puno radno vrijeme...Štrajkbreher!

Prolazi noć, a docent K. nikako da zaspi. Šuška ta zla riječ u njegovoj savjesti kao miš u smočnici. Najradije bi da nije tu, da je negdje na studijskom boravku, ili na nekoj naučnoj konferenciji, ili na nekom međunarodnom simpozijumu, pa da ga se sve to skupa ne tiče. Kao što ga se nije previše ticalo kad je primao uredne plate i pisao glatke referate, dok su drugi ljudi u privatizacijskoj pljački ostajali bez fabrika, radnih mjesta, zdravstvenih osiguranja i penzija i kao što nije pomišljao na štrajk kad su nastavnici osnovnih škola bili na ulici.

Misleći na njih svi su mu se oni ukazali kao ovce. Počeo je da ih broji i zbraja i to ga je polako umirilo.

Očima koje su se gasile docent K. vidje još i kako se neka lica, priljubivši obraz uz obraz, nadvijaju nad njim i posmatraju ga dok tone u san, kao kućni ljubimac, i činilo mu se da će ga stid nadživjeti.