Šimo Ešić: „Ko ne čita nije cool“
27. april 2019
DW: Gospodine Ešiću, toliko jubileja u jednoj godini, uz to još i 25 godina Vaše izdavačke kuće „Bosanska riječ“, na njemačkom „Das bosnische Wort“. Ovu izdavačku kuću ste osnovali nakon dolaska u Njemačku, tražeći utočište od rata u domovini. Kako ste došli na ideju da osnujete tu izdavačku kuću?
Šimo Ešić: Na ideju sam došao nakon susreta sa našom djecom u Njemačkoj i u drugim evropskim zemljama. Ona vrlo brzo uče jezik zemlje u kojoj žive, a zaboravljaju maternji jezik. Moje kolege i ja smo željeli da ta djeca ne zaborave jezik zemlje iz koje potiču, pa smo napravili dvojezična izdanja knjiga, bosansko-njemačka, engleska ili švedska, i pokušali tu djecu na taj način približiti i našoj kulturi. Ja sam morao u Njemačkoj prvo dobiti status slobodnog umjetnika. Ovdašnja Služba za strance mi je rekla da moram postati član njemačkog Društva pisaca. Postao sam i time i tako se nastavio baviti poslom koji me čini najviše sretnim.
Vi ste i prije odlaska iz BiH imali izdavačku kuću pod nazivom „Drugari"?
Da, to je bila prva privatna izdavačka kuća u bivšoj Jugoslaviji, tako da mi je to iskustvo mnogo pomoglo i u Njemačkoj. „Bosanska riječ“ je prva privatna bh. izdavačka kuća - ne samo u Njemačkoj, već inače u inostranstvu .
Vi ste se nakon rata vratili u BiH, u rodnu Tuzlu, ali „jednom nogom“ ipak ostali i u Njemačkoj, u Wuppertalu. Zbog čega?
Wuppertal mi je postao „drugom kućom“. Staze koje sam utabao za bh. kulturu i literaturu, nastavljam i održavam. Vrlo mi je važno da naša kultura i literatura pređu granice naše zemlje, i zbog toga što je toliko naših ljudi rasuto po cijelom svijetu. Prirodno je da je knjiga pošla za čitateljem, da ga traži i nastavi živjeti s njim. Posebno je to važno za dječju literaturu, kojom se ja malo ozbiljnije bavim. Težište mog izdavačkog rada je u Tuzli. Mi objavljujemo knjige dječjih pisaca, ali i stručne knjige, beletristiku, te školske knjige. Važno je da imamo predstavništvo u Evropi, u Njemačkoj, koje komunicira sa ostatkom svijeta. Mi smo ponosni na tih 25 godina rada, jer se naša izdanja mogu naći u skoro 200 biblioteka diljem svijeta na odjelu „bosanski jezik“. Za mene je to jako važno, jer je to jedna vrsta međukulturne povezanosti, a ona je jedan od najvažnijih zadataka literature.
Taj trud se isplatio, Vi ste prepoznati ne samo kao izdavač, već i kao veoma darovit pjesnik za djecu i to daleko van granica BiH.
Da, to je lijepo, naročito kad vas po drugi put, nominuju za najugledniju svjetsku nagradu za dječju literaturu "Astrid Lindgren". To mi je velika čast, jer je to jedna vrsta Nobelove nagrade za dječju književnost.
Znam da Vas poznavatelji Vašeg rada jako cijene, no znam i da je u BiH veoma teško dobiti konkretnu podršku za angažman i da je to često svojevrsna borba „protiv vjetrenjača“, naročito kad je u pitanju finansijska podrška odgovornih za kulturu u BiH.
„Imate pravo, to mi naročito teško pada kad ustanovim koliko toga je iza mene u ovih 65 godina života i 50 godina rada, ta ignoratnost. Ja, ali i ljudi koje sam okupio oko sebe, bez obzira na svu frustraciju, ne odustajemo. Ova moja izdavačka kuća je jedna živa biblioteka koja se zove „Mali princ", a uz to dolazi i festival dječje literature „Vezeni most“. Na njemu dodjeljujemo nagradu za najbolju dječju knjigu u regionu, dakle ne samo u BiH već u četiri zemlje bivše Jugoslavije u kojima nam ne treba prevodilac da bismo se razumjeli. Ta nagrada, čini mi se, ima više ugleda u zemljama okruženja nego ovdje kod nas u BiH. Iako je „Vezeni most" na listi kulturnih manifestacija od društvenog interesa kod Ministarstva civilnih poslova BiH, federalnog i Ministarstva kulture TK, te grada Tuzle - finansijska podrška je minimalna. Ja svake godine „obijam pragove“ i molim za pomoć. A mi svake godine u Tuzli na festivalu okupimo više od desetak hiljada mališana.
To ne ostaje bez posljedica i po zdravlje, Znam da ste bili bolesni i da ste se liječili u Wuppertalu. Da li cijena tolikog angažmana ipak postaje polako suviše visoka?
Znate šta, bila bi, da nemam jednu satisfakciju, a to je radost djece. Kad vidim koliko su sretna, zaboravim sve teškoće. Na ovogodišnjem sajmu knjige u Sarajevu sam predstavio svoja "Izabrana djela" u šest knjiga, novih osam naslova u dječjoj literaturi u okviru biblioteke „Mali princ“, te još 20 knjiga. To je pravi „rudarski posao", ali mi iz Tuzle (smijeh) smo u duši rudari.
Veliki uspjeh ste napravili sa projektom „Knjigometar“. Recite nam o čemu se tačno radi?
To je jedna dosjetka da se izabrane knjige upakuju u kutiju dužine jedan metar u kojoj je deset odabranih djela, od klasika svjetske literature, naših klasika, do bh. dječjih savremenih pisaca. Planiramo izdati i Knjigometar najljepših bajki svijeta, koji će se zvati „Bajkometar“. A povodom mog nominovanja za nagradu "Astrid Lindgren" smo u saradnji sa Nacionalnom i univerzitetskom bibliotekom BiH objavili moja izabrana djela i nazvali ga „Šimometar“. Biće i "Ćopićmetar" i "Ahmetmetar" (Ahmet Hromadžić, primjedba autora), zatim "Ekometar", posvećen knjigama za djecu posvećenih ekologiji, te "Zaljubljeni knjigometar", ljubavna poezija za djecu. Prva tri knjigometra smo prodali u 7.000 primjeraka, što je 70.000 knjiga. Ovdje kad prodate 500 možete biti sretni. To sve radimo u okviru projekta „Ko ne čita nije cool", koji promovišemo po školama. Često nakon tih susreta dobijam fotografije djece s knjigama, na kojima piše „Čika Šimo, mi čitamo, mi smo cool". Pa, ostani ti nakon toga hladan.