Šešelj je simbol protjerivanja Hrvata u Vojvodini

Kažu da je omiljena pjesma Vojislava Šešelja ona poznata “Ima jedan kućerak u Sremu…” To očigledno znaju i tvrdi srpski nacionalisti, koji su mu na Jutjubu već poželjeli srećan dolazak upravo uz tu sremsku pjesmu.

“Kućerak u Sremu…”, kakvog li cinizma, omiljena je pjesma jedine osobe koja je ikada procesuirana i za zločine etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva Vojvodine, prije svega ovdašnjih Hrvata. Procesuiran ali ne i osuđen, četnički vojvoda Šešelj sada se, teško bolestan, vraća u Srbiju, nakon više od 11 godina provedenih u pritvoru Haškog tribunala.

Ko su bili "sakupljači" hrvatskih adresa?

Mato Groznica, Hrvat iz sremskog sela Golubinci, kaže za Dojče vele da je za njega Šešeljev povratak “u najmanju ruku uznemirujući”. “Kao da se film opet vraća dvadeset godina unazad. A tada je među Hrvatima u Vojvodini dominirao strah. Više ne znaš čega se bojiš: bojiš se od komšije, bojiš se od samoga sebe, bojiš se da kažes da ti se nešto desilo… Bacanje bombi, ubijanja, klanja, protjerivanja, 25 ljudi je izgubilo glavu, a niko to nije smio prijaviti. Jer kome su mogli prijaviti? Tim prije što je sa ove distance potpuno jasno da su ti ljudi 1995. godine, ljudi koji su išli iz Krajine - išli tačno na adresu. Manje-više se sada zna ko je bio taj ‘sakupljač adresa' hrvatskih kuća i kome ih je distribuirao. Ti ‘sakupljači' - neki od njih - žive i danas u Golubincima. Ništa to nije bilo slučajno…”, veli Groznica, koji je i danas aktivan u hrvatskoj zajednici u Vojvodini.

Ana Lalić, takođe iz Golubinaca, kaže nam da je u tom selu najstrašnija bila 1995. godina. “Nama su upali jednu noć u kuću… Nanu su istukli, a moja sestra je uspjela nekako da pobjegne. Vikala je i lupala komšijama na kapije da bi se spasila, ali niko nije smio da joj otvori. Uspjela je da se sakrije u dvorište… Prije te noći osvanuo je grafit na kući da je 'zauzeta'. Kolone izbjeglica su usmjeravane. Prijetili su da će nas zaklati… Na komšijsku kuću su bacilli ručnu bombu u dvorište. Sjećam se pokojne bake koja je pokušavala da im objasni da mi nemamo nikave veze sa Hrvatskom, i da smo mi Vojvođani… Jedni smo od rijetkih u tom komšiluku koji su opstali. Ljudi su se preko noći iseljavali, pod pritiskom i prijetnjama. Grozan jedan period, grozan…”, sjeća se Ana Lalić, koja je tada imala nepunih 19 godina a danas je novinarka u Novom Sadu.

“Šešelju želim dobrodošlicu u Srbiju, tu mu je i mjesto. I nisam nimalo zlurad kad ovo kažem. Mnogi mu se njegovi, nekada najbliži, čini mi se - neće obradovati”, kaže za Dojče vele katolički sveštenik Marko Kljajić, koji je devedesetih godina prošlog vijeka bio župnik u Petrovaradinu, a posljednjih desetak godina je u Surčinu, u blizini Beograda.

Protjerano više od 30.000 Hrvata

Marko Kljajić je autor više knjiga dokumenata o stradanju sremskih Hrvata, među kojima je i “Kako je umirao moj narod”. Iako podaci nisu potpuni, on procjenjuje da je u periodu od 1991. do kraja 1995. godine iz Srema otišlo više od 30.000 Hrvata.

“Kao Hrvat, jasno se prisjećam onih teških dana iz Miloševićeve ere, kada su Hrvati progonjeni iz Srema. I bila je riječ o državnom teroru. Svi su mi prozori bili porazbijani, ja do Dejtonskog sporazuma nisam imao prozore na kući u Petrovaradinu. Psovali su mi stalno ‘mater ustašku'… Devedesetih godina živjeli smo stvarnost koju smo preteško proživljavali. Iz tog perioda ostala mi je pjesma, koja je izašla iz mojih neprospavanih noći petrovaradinskih:

U tami ponoćnog mira

dok dan negdje iščekuje zoru

čujem pjesmu u toru

izgubljenih slavljenika

bijednog tog pira

na kom zadovoljno

zloduh u orkestru svira”,

recituje nam Marko, koji je objavio i nekoliko zbirki pjesama.

“Marija Purić je ubijena u osam sati uveče, dok je gledala televizor, u Golubincima. U Petrovaradinu je ubijena jedna osoba. U Slankamenu nije ubijen niko ali je silovana jedna žena, i to su uradili zločinci iz Stare Pazove. U Hrtkovcima je ubijen Mijat Štefanac. U Kukujevcima je ubijeno više ljudi, samo u jednoj noći ubijena je tročlana porodica. Znam jednoga koji je ubijao ljude u Kukujevcima i u Sotu, i koji danas živi u Petrovaradinu. Protiv takvih ljudi se vodio nekakav proces, ali je onda ‘iza ćoška' pušten. U Moroviću su ubijena dva brata… Uopšte, najviše ubistava je bilo u opštini Šid. Strašne su to priče, ali država nije imala interesa da to procesuira”, prisjeća se sa tugom na licu Marko Kljajić.

Šešelj "čistač" Hrvatske i BiH

Đorđe Subotić, jedini vojvođanski političar koji redovno, svake godine, za 6. maj piše saopštenja u kojima se prisjeća progona Hrvata iz Hrtkovaca 1992. godine i zahtijeva odgovornost za zločine, kaže da mu je žao što Šešelj nije osuđen, jer bi jedino to bila prava satisfakcija za sve žrtve.

“Mislim da ti ljudi, preostali Hrvati u Sremu, neće biti spokojni, jer se sjećaju šta je sve tu bilo, naročito u Sremu, gdje su ‘operisali' Šešelj i njegovi radikali. Ne mogu nikada da zaboravim prijetnje ‘Ustašo, seli se ili biraj dijete koje ti je draže'… To je bio pakao na zemlji tih dana…”, priča Subotić za Dojče vele.

Predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji Sonja Biserko kaže da je Šešelj simbol ratne politike, jer on je bio “na terenu”. “Bio je 'čistač' Hrvatske, Bosne i Hercegovine, i najgori simbol tog rata, i onoga što je Srbija u to vrijeme predstavljala u regionu i u svijetu. Šešelj se vraća i to je neka vrsta relativizacije odgovornosti Srbije za ratove. Naravno, on će smetati Vučiću i Nikoliću, ali ne mislim da će mnogo toga promijeniti. Međutim, on kao simbol je pobijedo jer je sva ta ratna politika iz devedesetih godina u međuvremenu normalizovana”, ocjenjuje Sonja Biserko za Dojče vele.

Jedan od mnogih eksponenata Miloševićeve politike

Mato Groznica kaže da ne želi ni na koji načina da umanji Šešeljevu ulogu u progonu Hrvata iz Srema, ali ocjenjuje da nije u njemu ključni problem. “Meni je mnogo veći problem što ispada da je samo Šešelj kriv, a veliki broj ljudi pod sjenkom anonimnosti nastavljaju i dalje normalno da žive i da budu i dalje ‘komšije' i ‘dobri susjedi'. Sa Šešeljom barem znamo na čemu smo, a ono što se ignoriše je krivica drugih. Uključujući i osobe koje su na samom političkom vrhu Srbije, a koji se nikada nisu pokajali za ludilo u kojem su vrlo aktivno učestvovali. Meni je mnogo veći problem što takvi ljudi vode ovu državu, a ne to što se Šešelj vraća. On je barem ostao dosljedan sopstvenoj monstruoznosti”, smatra Groznica.

S njim se slaže i Ana Lalić, koja kaže da je Šešelj bio samo eksponent Miloševićeve politike, odnosno samo jedan od mnogih, a slično razmišlja i sveštenik Marko Kljajić. “U tom poslu progona Hrvata posebice zdušno se Miloševiću stavio na uslugu Vojislav Šešelj sa svojim radikalima. Milošević ga je trebao za svoje prljave rabote. Šešelja, međutim, ne bih stavio na prvo mjesto niti bih ga optužio kao glavnog krivca. On je bio samo palica ili instrument u političkoj ruci glavnoga šefa i njegove policije, sudstva, medija, a osobito televizije. Nakon ratnoga protjerivanja Hrvata iz Srema, taj se proces i danas nastavlja. I rekao bih da i nakon ovih dvadesetak godina: i poslije Miloševića - Milošević, i poslije Šešelja - Šešelj. Jer što su u vrijeme Miloševića bili Ivica Dačić i Aleksandar Vučić a što su danas, dvadesetak godina kasnije, u srbijanskoj politici? Budućnosti za nas Hrvate u ovo zemlji nema. Ima sadašnjosti a ona nije ružičasta, a ono što nas je ostalo, živimo, jer ne želimo umrijeti prije smrti…”, završava sjetno Marko Kljajić svoje sjećanje na devedesete godine u Sremu, u Vojvodini, u Srbiji.