Četiri godine poslije - Buča između pakla i sjećanja

Buča, predgrađe Kijeva, četiri godine nakon masakra: ljudi kroz suze pričaju o „paklu na zemlji“ kroz koji su prošli tokom gotovo mjesec dana ruske okupacije.

Taj „pakao na zemlji“ dokumentovao je Vasilj Molčan, stanovnik i fotograf-amater. On je rusku okupaciju snimao mobilnim telefonom i video-kamerom, koju je postavio na prozorsku dasku na prvom spratu.

Molčan novinarki DW-a pokazuje svoj foto i video arhiv. On prikazuje ulicu "Voksalna" tri dana nakon oslobađanja grada od strane ukrajinske vojske.

Ubijeni i spaljeni

U aprilu 2022 duž ulice "Voksalna" vlada prizor užasa. Na granama spaljenih stabala vise komadi odjeće i, očigledno, i dijelovi ljudskih tijela (ekstremiteta). Gotovo sve kuće su uništene. Uništena ruska vojna oprema leži pored ceste.

U podrumu jednog dječijeg kampa pronađena su tijela sedam ubijenih muškaraca, koji su bili mučeni. Sigurnosne snage ih stavljaju u crne vreće.

Nedaleko odatle, forenzičari u blizini jedne privatne kuće pregledaju zgarište na kojem je ugašena vatra. Pronalaze ostatke žene, muškarca i djeteta. Prema njihovim navodima, ubili su ih ruski vojnici, a zatim ih spalili.

Neki stanovnici stoje uz cestu. Na njihovim licima odražavaju se strah i užas, ali i radost i olakšanje. Svi – i žene i muškarci – plaču.

Neki stanovnici stoje pored puta. Na njihovim licima vidi se strah, ali i radost i olakšanje. Svi – i žene i muškarci – plaču.

Fotografije i snimci iz ulice Voksalna

Invazija na Buču počela je 27. februara. Oko osam sati ujutro ruski padobranci prolaze ulicom, praćeni kolonom vozila sa vojnom tehnikom. Čuju se zvuci borbi.

Sat i po kasnije kolona se zaustavlja blizu Molčanove kuće. Njegovi snimci prikazuju ruskog vojnika koji dugo posmatra monitor i daje naredbu snajperisti. Metak pogađa direktno kameru.

„Nisam bio pored kamere, upravljao sam njome iz podruma putem telefona. Nemam pojma kako su je primijetili. Možda su prisluškivali naše razgovore ili koristili detektore“, priča Molčan.

On opisuje kako se „zemlja tresla od eksplozija“ i kako je to trajalo dugo. Kada je izašao iz podruma, nije prepoznao svoju ulicu. „Sve je gorjelo i bilo uništeno. Čudo je da smo ostali živi“, kaže.

„Šalju mlade ljude u smrt“

Ruska kolona, koja je prema propagandi trebala zauzeti Kijev „za tri dana“, uništena je dronovima Bayraktar. Molčan pokazuje snimke onoga što je ostalo.

Na jednom videu vidi se kako prolazi pored spaljene vojne opreme i kako se zaustavlja kod oklopnog vozila. Na njemu leži mrtav padobranac.

Molčan ulazi u vozilo i pronalazi još dva tijela vojnika. Na prsima jednog nalazi se pasoš Ruske Federacije.

Otvara ga i snima: Aleksandar Kašin, rođen 2002. iz Sverdlovske oblasti. „Svijet je očito poludio. Ne znam koga slušaju u Rusiji, kada šalju tako mlade ljude u smrt“, kaže.

Na snimcima se vide i dokumenti jednog komandanta te kompletan spisak vojnika s adresama, brojevima telefona i podacima o obrazovanju. Komandanti su visokoobrazovani, dok vojnici uglavnom imaju srednju stručnu spremu, a jedan izviđač samo devet razreda škole.

To su muškarci od 20 do 37 godina iz ruskih regija Pskov, Tver, Brjansk i Lenjingrad. „Mislili su da dolaze kao heroji i da donose dobro. Ali donijeli su smrt – a onda su i sami poginuli“, kaže Molčan.

Četiri godine kasnije priznaje da tada nije bio svjestan koliko je rizikovao svoj život i život svoje porodice snimajući i šaljući materijale prijateljima u Kijevu.

Hrabri stanovnici Buče

I drugi stanovnici Buče dokumentovali su zločine i obavještavali ukrajinsku vojsku i policiju, kaže u razgovoru za DW Konstantin Švedčikov, šef tužilaštva okruga Buča.

„Ljudi su rizikovali život i snimali zločine mobilnim telefonima. Njihova hrabrost bila je u tome što se nisu bojali“, kaže on.

Tokom okupacije Buče, prema zvaničnim podacima, ubijeno je 458 ljudi. Lokalni aktivisti i crkveni predstavnici procjenjuju da je broj civilnih žrtava oko 560.

„Ljudi su jednostavno ležali na ulici“, kaže svećenik Andrejevske crkve, Andrij Galavin. „Mnogi su odvezeni u mrtvačnicu, ali zbog nestanka struje, nije se mogla koristiti. Nije se moglo ni do groblja.“

Svi su strahovali za život

Galavin pokazuje dokaze o masovnim ubistvima civila – video snimljen 10. marta 2022. tokom sahrane u blizini crkve. Radnici i ljekari, koji su sahranjivali civile u masovnu grobnicu, znali su da i sami mogu biti ubijeni svakog trenutka.

„Oni, koji su uspjeli pobjeći, objavili su snimke tek sljedeći dan. Ruska propaganda tvrdila je da je sve inscenirano“, kaže svećenik.

Ko je počinio zločine?

Identifikacija žrtava i počinilaca počela je odmah nakon oslobađanja grada, kaže tužilac Švedčikov. Istražitelji su prikupljali svjedočenja i analizirali snimke nadzornih kamera.

Ruski vojnici su se kretali bez maski i otvoreno objavljivali slike na društvenim mrežama. Neki su identificirani pomoću programa za prepoznavanje lica. „Čak su se hvalili da su pucali na civile“, kaže Švedčikov.

Istražuju se zločini više od 1.000 ruskih vojnika. „Najgore zločine počinili su padobranci iz Pskova i pripadnici ruske Nacionalne garde. U toku je oko 120 postupaka, a 20 okupatora je osuđeno – neki na doživotnu kaznu, drugi na dugogodišnje zatvore“, navodi tužilac Švedčikov.

On ističe da je riječ o aktu agresije i stvaranju nehumanih uslova za život u Ukrajini: u martu 2022. nije bilo struje, grijanja, plina ni komunikacija. Ljudi nisu imali hrane ni medicinske pomoći. „Mnogi nisu mogli izaći iz podruma. Umirali su od hladnoće i gladi“, naglašava.

Evakuacija i povratak

Koliko je brzo u Buči nestao normalan život vidi se na Molčanovim snimcima. Prvo se vide ljudi s torbama u zimskoj odjeći, a kasnije bez prtljaga, u prljavoj odjeći.

Na jednom snimku žena nosi kratku jaknu, oko struka ima veliku deku za koju se drži malo dijete – obučeno u preveliku odjeću i čizme.

Molčan je na kraju i sam evakuisan. Sredinom marta 2022. vidio je na Google Mapu oznaku na adresi svoje kuće. „Mislili smo da je postala meta. Normalan život više nije bio moguć“, kaže.

Vratio se u julu 2022. i nastavio dokumentovati obnovu ulice Voksalna. Četiri godine kasnije kaže da je sretan što ulica ponovo izgleda „kao nova“ i što su kuće obnovljene.

Ali dodaje: „Za mene lično, obnova nikada neće izbrisati tragove rata. To je kao mrlja krvi – trag noga što se ovdje dogodilo, koji će me pratiti cijeli život.“