Zrak nikada nije bio čistiji nego danas

Oko debate sa izduvnim gasovima, jedna stvar se ne bi trebala previdjeti. Što je veće ograničenje, dramatičnije je prekoračenje dozvoljenih vrijednosti.

Ako zakonodavac odredi granicu za neku hemijsku supstancu koja je odmah iza nule, vrlo brzo se može desiti da se ova vrijednost desetostruko ili za 100 puta prekorači. To ne znači neizbježno da će se zbog toga neko otrovati. Matematičar Adam Ries uvijek je govorio da je deset puta nula - još uvijek nula.

Ovo načelo treba imati na umu, kada se govori o današnjem zagađenju zraka u njemačkim i evropskim gradovima. Ako je suditi po paničnim medijskim natpisima, moglo bi se pomisliti da bi se od automobilskog saobraćaja mogli ugušiti.

To međutim nije tačno jer je itekako osjetan napredak ostvaren u kontroli emisija ispušnih, štetnih gasova - ne samo onih koji nastaju radom automobila već i radom elektrana i industrijskih postrojenja. Usuđujem se čak da kažem: Ko je rođen nakon ujedinjenja dvije Njemačke i ko je od tada živio u Evropi, on nije udahnuo zagađeni zrak - izuzev ako nije otišao u šiša-bar.

Prašine i azotnih oksida sve manje

Uzmimo naprimjer čestice u zraku: Na početku XVIII vijeka, kada je počela industrijalizacija, zagađenje zraka u Londonu iznosilo je 260 mikrograma po kubnom metru. Stepen zagađenja je rastao i do kraja XIX stoljeća iznosio je 600 mikrograma po kubiknom metru. Tek u XX stoljeću se zagađenje počelo smanjivati. A tek 50-ih godina dostignut je stepen zagađenja s početka industrijske revolucije od 200 mikrograma po kubnom metru. Danas zagađenje iznosi 16 mikrograma. U odnosu na tu brojku Stuttgart sa svojih 38 mikrograma izgleda itekako zagađen. Ali ako napravite istorijsko poređenje onda to djeluje kao "dva i po puta nula".

Tokom novogodišnjeg vatrometa stepen zagađenja u gradovima poraste redovno na 2.000 mikrograma i čak i više od toga. Čestice zagađenja u toj jednoj noći iznose 15 posto od cjelokupnog godišnjeg zagađenja koje se stvara ispuštanjem ispušnih gasova u atmosferu, koji nastaju u saobraćaju.  

Kako bi dobili pravu perspektivu, vrijedi pogled baciti na područje van Evrope: Aziju i Afriku. Tamošnje metropole imaju stepen zagađenja kao Evropa na vrhuncu industrijalizacije.  

Slično je i sa dušičnim oksidima. Od 90-ih su se oni u Njemačkoj smanjili za polovinu. Tome je najviše doprinijela moderna tehnologija, odnosno moderni motori. Stoga su vrijednosti dušičnih oksida smanjene na trećinu.

Još bolje bi bilo kada bi svi dizel-motori dobili prave katalizatore za pročišćavanje pod nazivom AdBlue, kakve danas imaju kamioni i koji su postali norma, jer je to propisano zakonom. Afera sa dizelom "Dieselgate" ne bi nas trebala odvratiti od uspjeha koji imamo u pogledu borbe protiv zagađenja zraka.

Gril, kamin, pušenje, paljenje vatre

Ono što se u cijeloj debati gotovo ne spominje su drugi načini zagađenja zraka. Roštilj na ugalj tokom ljeta, paljenje logorske vatre, kojom prilikom se u vatru pored drva ubaci i pokoji lakirani komad namještaja - ili što je još gore komad plastike pa čak i gume od auta.

I omiljeni kamini u kojima gori drvo uživaju eko-imidž, mada to nije tako. I tu često završavaju komadi namještaja koji se žele baciti. U pogledu takvog zagađivanja vlasti nemaju kontrolu. I mali broj ovaca je dovoljno da zagade zrak u gradu. Meni je dovoljan moj nos da mogu da prosudim da je dovoljno onih koji sami spaljuju otpad koji se ne bi smio tako spaljivati.

Takva spaljivanja proizvode puno više dima, čestica prašine i otrovnih spojeva nego cesta na kojoj saobraća puno automobila.

Isto važi i za pušače. Oni puštaju u zrak više dioksina nego postrojenja za spaljivanje specijalnog otpada. I najčešće puše u zatvorenim prostorijama.

Studije dovesti u istorijski kontekst

A šta je sa studijama koje pokazuju da godinu za godinom na stotine hiljada ljudi umiru od štetnih gasova koje u vazduh izbacuju automobili?

I ovdje se isplati baciti pogled u istoriju, neovisno od toga što je kod epidemioloških studija odnos kauzaliteta i korelacije često problematičan. Od početka XX stoljeća se prosječna životna, odnosno starosna dob skoro udvostručila. Sa nešto više od 40 godina ona je skočila na 80 godina.  

Broj stanovnika svijeta se sa ispod dvije milijarde povećao na preko sedam milijardi. Naravno da to ima veze sa modernom medicinom, ishranom i stilom života.

A zar nisu automobili omogućili da imamo moderan način života i tako razvijenu ekonomiju? Pogledajmo zato drugu stranu medalje: Možda će onda isplivati na površinu i spoznaja da su vozila mnogim ljudima spasila život: bilo da se radi o kolima hitne pomoći, policijskim ili vatrogasnim kolima.