Znam šta ste radili 5. oktobra

Peti oktobar se u javnosti u Srbiji uglavnom gleda kao na dan demokratskih promjena. Ipak, brojni su i oni koji smatraju da je to velika propuštena šansa za istinskom transformacijom Srbije. Kao glavni razlog navodi se činjenica da nije došlo do lustracije i da prethodna politička garnitura nije prošla kroz taj proces. A kad smo već kod nekadašnje političke vrhuške iz vremena vladavine Slobodana Miloševića, većina tadašnjih političkih aktera i danas je na vlasti, i to ne na bilo kojim mestima.

Nekadašnji generalni sekretar Srpske radikalne stranke (SRS) Aleksandar Vučić je srpski premijer, tadašnji portparol Socijalističke partije Srbije (SPS) Ivica Dačić je aktuelni ministar spoljnih poslova Srbije, a bivši funkcioner radikala i potpredsjednik Vlade Srbije Tomislav Nikolić, danas je predsjednik Srbije. Svake godine se uoči 5. oktobra do detalja bilježi šta su tih dana radili lideri tadašnjeg DOS-a i kako je srušen Milošević. Petnaest godina kasnije, možda je dobra prilika da se podsjetimo gdje su bili i šta su radili tih oktobarskih dana 2000. godine nekadašnji visoki funkcioneri partija protiv kojih je narod izašao na ulice.

Knjige protiv zaborava

Novinar Slaviša Lekić tvrdi da je te oktobarske dane 2000. godine Ivica Dačić „proveo sakriven u svom stanu. „Doduše, u jednom periodu je tvrdio kako je dežurao u sjedištu stranke, na Studentskom trgu, ali kad su mu predočili nekakav intervju u kom je objašnjavao kako su u stranku upali 'Batićevi ljudi' koji su 'pokrali i polupali sve što su mogli', naglo je reterirao“, kaže Lekić. „Jer, sve su polupali, a Dačića, jednog od sinonima Miloševićevog režima, nisu ni očešali. Pretpostavljam da se i Vučić skrivao mada se on u jednom intervjuu 2003. godine časopisu 'Heretikus' hvalio kako je bio na ulici i pretukao neke ljude... 'Neki drogirani su me napali, pa sam morao da ih prebijem. Dvojica su me napala, bio sam sa sinom. Morao sam da izudaram i jednog i drugog. Nokautirao sam i jednog i drugog. Nisu htjeli da se smire nego su ponovo nasrnuli i onda sam ih nokautirao još jedanput. Onda su se smirili. Vratio sam se u kuću i znao sam, naravno, da će Srbija da krene u godine propadanja i uništavanja.' Smijem da se kladim da bi danas demantovao ovaj intervju: Evropejci se ne mlate po ulici!“

Slaviša Lekić je nedavno objavio knjigu „Svaka čast Vučiću“, političku autobiografiju u kojoj je sakupio citate izjava Aleksandra Vučića od 1995. godine do danas. Lekić za DW kaže da je njegov jedini motiv za tu knjigu bio borba protiv zaborava: „Kao i u slučaju knjige o predsjedniku Srbije („Zamlaćivanje – politička autobiografija Tomislava Nikolića“, 2013. godine) jedini moj motiv bio je – nezaborav. Njih dvojica su preko noći iz 'Šešeljevog šinjela', uskočili u jeftina lister odijela i prosto su htjeli da javnost, ne samo u Srbiji, tu njihovu novu poziciju shvati kao startnu. Ništa, dakle, titula vojvode i ništa četničke zakletve, koja Velika Srbija i kojih sto mrtvih Muslimana, kakva ruska gubernija i kakav tepih sa rupom, otkud Mladić heroj i kako novinari plaćenici…I zaboravili smo, čast izuzecima, zaboravili smo u toj ljutnji na njihove prethodnike – ko su zaista Toma i Aleksandar. Moj jedini motiv bio je da na jednom mjestu ostane notirano šta su sve govorili: citati d A do Š ili od A do Ž, datum gdje je to rečeno/napisano i izvor informacije. To je njihovo političko nasljeđe koje je ukoričeno. I svaka od tih knjiga je pismeni spomenik jednoj osobi koja ima dva mišljenja, dvije škole i dva prototipa koje je nemoguće ni organski povezati, ni aritmetički sabrati. Kao da zbrajate babe i žabe, ampere i kilometre, četnike i partizane, rusku guberniju i Evropsku uniju”, ističe Lekić.

Knjiga „Prvi put u Srbiji“ je postala neka vrsta političke mantre sadašnje vlasti, a time se može pohvaliti i knjiga Slaviše Lekića. Zabilježeno je da je to prva knjiga nakon pada SSSR-a koju su odbili da prodaju u knjižarama. Najveći knjižarski lanci u Srbiji, „Delfi“ i „Vulkan“, javno su priznali da tu knjigu neće prodavati u svojim knjižarama, ali za to nisu naveli nikakav razlog.

Slaviša Lekić primjećuje da „što smo bliže Evropi, sve je očigledniji demokratski deficit u javnom govoru. Van pameti je da u eri interneta govorimo o gušenju slobodne reči, ali činjenice govore da ovdje ni društvene mreže nisu prostor slobodnog govora. Tako da ja odlukom o „nezainteresovanosti“ distributera za knjigu o Vučiću nisam bio zatečen. Ali, priznajem da sam zatečen deficitom interesovanja za sudbinu knjige od strane medija, to jest strahom da se ta informacija makar i objavi. I sasvim sam siguran da Vučić i njegovo okruženje nisu odgovorni za zabranu distribucije i sakrivanje vijesti o tome kao što jesu za atmosferu u društvu u kome se taj skandal dešava“.

Ko se skrivao, a ko bio kooperativan?

Novinar Predrag Popović za DW kaže „kako na žalost odlično poznaje Aleksandra Vučića“. U njegovoj biografiji na njegovom blogu stoji između ostalog da je nakon dugogodišnje novinarske karijere „napravio najveću životnu grešku – prihvatio je poziv Aleksandra Vučića da bude glavni urednik novine 'Pravda'“. Popović za DW kaže kako su 5. oktobra 2000 godine tadašnji radikali i socijalisti radili isto što rade i danas:

„Vučić se sakrio i čekao da vidi šta može da ga zadesi, ukoliko dođe do lustracije i zabrane SRS kao što se tada govorilo. On se pritajio, kao i uvijek u kriznim situacijama. To je uradio i kada je bio puč u SRS 2008. godine, princip djelovanja u skladu sa instinktom za samoodržanje. A Dačić se ponašao kao i većina socijalista, bar ovih istaknutijih: oni su odmah potrčali da se ponude novim vlastima i da pokažu da su kooperativni. Za bolje razumijevanje te priče i zašto nije bilo 6. Oktobra, može da posluži priča Bogoljuba Karića. Taj najveći Miloševićev tajkun je 6. oktobra, poslije neprospavane noći, potrčao u Krunsku, u sjedište Demokratske stranke (DS), sa bocom vina na poklonjenje novom vođi. Bio je nervozan što mora da čeka, a posebno se iznervirao jer je morao da čeka da predsjednik DS Zoran Đinđić završi sastanak sa Milutinom Mrkonjićem iz SPS-a, iako se zna da su još prije 5. oktobra i tadašnji predsjednik parlamenta Dragan Tomić, pa Branislav Ivković i razni drugi socijalisti već tada prešli na stranu pobjednika. U redu za čekanje je bio i Ivica Dačić. Za razliku od Vučića, Dačić je vrlo brzo uspio da uspostavi komunikaciju i sa strancima, sa nekoliko najuticajnijih ambasadora, i to mu je kasnije pomoglo da preuzme čitav SPS i to za vrijeme živog Miloševića.“

Predrag Popović kaže da su u SPS osjećali da će doći promjene, i nekoliko dana uoči 5. oktobra njihovi funkcioneri su se pritajili: isključili su mobilne telefone, nisu se javljali na pozive, a neki od njih nisu čak ni obavljali svoje državne funkcije, i nisu ni dolazili na posao.“ Bilo je nekoliko tih operativaca koji su učestvovali u blokadi puteva, da ne dođu demonstranti, ali i tu su postajale podjele, navodi Popović. U SPS-u je bilo tih ekstremista koji su po svaku cijenu željeli da spriječe okupljanje. A radikali su odlučili da se totalno pritaje. Oni su to radili i u zimu 1996/1997 dok su trajali protesti građana zbog izborne krađe, šćućure se, pritaje, i čekaju da vide rasplet događaja. Tako su se ponašali i uoči 5. oktobra, nisu se istrčavali sa optužbama na račun demokratske opozicije, a nisu ni podržavali Slobodana Miloševića na neki ozbiljniji način. U to vrijeme je, kako je pričao Vojislav Šešelj, i on imao dva sastanka sa Zoranom Đinđićem. Vučić je takođe smanjio svoju retoriku i nije više ponavljao da opozicija predstavlja NATO trupe na zemlji, da su saradnici okupatora, otimači Kosova, izdajnici i sve ostalo. A da nije bilo 5. oktobra on bi vjerovatno i danas bio generalni sekretar SRS“.

Transformacija u velike Evropljane

Transformacija bivših radikala i socijalista u velike Evropljane, i zagovornike evropskih integracija, nije ništa neočekivano, smatra Predrag Popović: „Ništa se oni nisu promijenili, samo su sada raskrinkani. Ja lično nikad nisam vjerovao ni Dačiću ni Vučiću da su oni tvrdi srpski nacionalisti, patriote, oni koji vjeruju da su zapadne granice Srbije od Karlobaga do Virovitice. To je bio samo repromaterijal za političku propagandu. I ova sada transformacija pokazuje da su spremni da odigraju bilo koju predstavu od koje mogu da imaju prije svega ličnu korist. Isto kao što se Vučić zalagao za formiranje Velike Srbije, sad se zalaže za pravljenje velikog Beograda na vodi; od onoga nije bilo ništa, možda ni od ovoga neće biti ništa, ali on će naći neku treću, petu, stotu varijantu za opstanak na političkoj sceni, i pokušaće s tim da osvoji glasove lakovjernih građana. Iza svega toga ne stoji nikakav interes Srbije nego samo lični interes.“

Predrag Popović je takođe autor sada već nekoliko knjiga o sadašnjem premijeru Aleksandru Vučiću, koje ćete takođe teško naći u velikim srpskim knjižarama već vam samo ostaje lično naručivanje. Kao što naglašava da na žalost odlično poznaje premijera Vučića, Predrag Popović ističe da na žalost zbog toga ima i puno problema: „Aleksandar Vučić je javno vodio policijsku, medijsku i pravosudnu kampanju protiv Slavka Ćuruvije. Pošto je u međuvremenu naučio da mu to nije potrebno, on sada vodi vrlo raznovrsnu kampanju protiv mene, ali o tome ćuti i ne radi to javno. Istovremeno dobijam i prijetnje. 2013 sam tužilaštvu dao telefone sa kojih mi je prijećeno, ime i prezime čovjeka koji mi je prijetio, kao i njegovu adresu. Do danas nisam dobio poziv ni da me pitaju da li je to tačno. Nekako sam uvjeren da sam u težoj poziciji nego što je bio Ćuruvija u vrijeme prve Vučićeve vlasti, ali to ne znači da ću odustati od istine“, kaže Popović.

Radikali i socijalisti slave 5. oktobar

Slaviša Lekić ocjenjuje da sadašnja garnitura na vlasti potajno slavi 5. oktobar, i da je ta njihova transformacija u velike Evropljane naravno neiskrena: „Posebno zbog činjenice da je izostao 'Šesti oktobar' i sasvim logičan proces preispitivanja njihove uloge u prethodnoj deceniji koji bi, pored makar katarze, podrazumijevao i malo 'bajbokane' – Zabela ili Padinska skela, sasvim svejedno. Da su na izborima koji su prethodili 5. oktobru Milošević i Šešelj odnijeli pobjedu, a zaboravljamo da je malo nedostajalo, vjerujem da bi godinu dana kasnije bili u krvi svrgnuti. I ne bi gorila samo Skupština i RTS. Izgubili su, ali se danas ispostavlja da su, sportskim riječnikom kazano, ispali – moralni pobjednici. Bez lustracije, ikakve odgovornosti, makar i izvinjenja za ono što su radili, oni danas vode jednu urnisanu državu i pritom, bez ikakvih skrupula, za krah zajednice, u svakom pogledu, od moralnog do ekonomskog, optužuju ondašnju, dok su devedesetih bili na vlasti, i, gle čuda, današnju – opoziciju. „Svaka čast Vučiću“ i „Svaka čast Dačiću“. Nema tranformacije bez pokajanja i lustracije za koju je već kasno. Vučić je nekoliko puta rekao kako on nema problema sa svojom prošlošću, šta god to značilo. A može da znači – nemam problem da se zbog nje postidim; kao što može da znači i ono što mislim da zaista znači – ja nemam nikakav problem sa mojom prošlošću.

A sam Dačić je davno kazao: „Ako treba, ja mogu i da se izvinim“. Očigledno da niko nije smatrao da treba, pa je lider SPS-a, koji je, sasvim uzgred, na vlasti duže nego Slobodan Milošević, i dalje – na vlasti. Ne možemo govoriti o iskrenom evropskom usmjerenju zemlje koju vodi ušminkani radikalski autokrata, a tercira mu ucijenjeni socijalistički birokrata“, kaže Lekić.