Njemački kuknjavitis
12. august 2018
Najprije dobra vijest: kukanje je u ljudskoj prirodi. Naš prvi vrisak kada dođemo na svijet često je izraz nezadovoljstva, objašnjava mi psiholog Michael Thiel iz Hamburga, koji je 2011. sa svojim kolegicom Annikom Lohstromom objavio knjigu "Njemačka, ujedinjena u kuknjavi ". A kuknjava je, nastavlja on, u stvari ista stvar: to je način da se izrazi nezadovoljstvo.
Loša vijest glasi: mi Nijemci svoje nezadovoljstvo izražavamo vrlo često i glasno. U skladu s motom "ko traži, taj i nađe", rado usmjeravamo svoj pogled ka negativnom, umjesto ka pozitivnom. Isto tako, kada se vratimo sa naših putovanja po svijetu, shvatimo da je u suštini veoma deprimirajuće biti okružen zemljacima koji se permanentno žale zbog sitnica i banalnih stvari.
Nijemcima nedostaje narav ljudi iz zemalja južne Evrope
Studija iz 2009. godine, koja je provedena među putnicima avionskih letova različitih nacionalnosti, potvrđuje ovaj stav: njemački putnici su oni koji se najčešće žale.
S druge strane, te 2009. nismo bili tako zadovoljni kao što smo to danas – u studiji Njemačkog instituta za ekonomska istraživanja (DIW) se navodi da 2017. godine nismo bili tako zadovoljni još od ponovnog ujedinjenja Njemačke.
No, psiholog Michael Thiel je uvjeren: Bez obzira na to, i dalje će se isto kukati.
"Mi Nijemci u sebi imamo temeljno nezadovoljstvo, određenu težinu u svakodnevnom životu", kaže ovaj ekspert. Nama nedostaje lagana narav kakvu posjeduju ljudi iz zemalja južne Evrope ili oni iz Centralne i Južne Amerike. Mnogi Nijemci u sebi uvijek imaju određeni unutrašnji strah, kako su ga Amerikanci nazvali "njemački strah", kaže Thiel. I to se može historijski opravdati: U mnogim oblicima vladavine ljudi nisu bili ništa više do sluge. Tome treba dodati desetine ratova, uključujući 30-godišnji rat i dva svjetska rata. Kukanje je kulturološki prenošeno, objašnjava ovaj psiholog, a preokreti poput ratova dodatno utiču na život ljudi.
Pa čak i najveći njemački književnici nisu bili imuni na kukanje. Grimmelshausen, Goethe, Kafka, Brecht ili Grass, svi oni su svojim herojima priskrbili jednu dozu melanholije.
Kukanje nije uvijek tako loše
Nijemcima je trenutno jako dobro. Zbog čega svo to čangrizanje, pita se Jeremy Cliffe, novinar Economist-a. Ekonomija cvjeta, broj nezaposlenih je nizak, naša infrastruktura je, kako piše Cliffe, jedna od najboljih. "Razvedrite se!", zahtjeva on od Nijemaca: "Radujte se!"
Na izvjestan način se slažem sa Cliffeom: kukanje Nijemaca nije uvijek primjereno situaciji i biti okružen ljudima koji u svakoj prilici daju negativne komentare, pomuti dobro raspoloženje.
Uprkos svemu tome, kukanje može imati i pozitivne efekte: s jedne strane, ono olakšava dušu, ističe Thiel, a s druge strane, može zbližiti ljude jedne s drugima - tu se misli na tzv. solidarno kukanje na temu poput vremenskih prilika. Kukanje može biti i prvi korak u pravcu promjene.
Ali ko je imao više uspješnih iskustava sa sopstvenim čangrizanjem, taj upada u zamku da razvije „automatizam za kukanjem". To bi, kako pojašnjava Theil, moglo dovesti do potpuno pesimističnog stava prema životu, koji zauzvrat negativno utiče na tijelo i psihu, te može podstaći razvoj bolesti poput depresije ili hipertenzije.
Možda se možemo složiti: kukanje da, ali s mjerom?!
Što se mene tiče, napisala sam ovaj tekst u zagušljivom birou u kome je temperatura iznosila 33 stepena. Naravno da sam pri tome povremeno kukala – ponekad u sebi, a ponekad kolegicama. Bilo je to zarad osjećaja zajedništva, naravno.
A ta ideja uopšte i nije tako loša.