Zašto centralne banke trebaju biti neovisne?
17. august 2018
Imati Centralnu banku je dobra stvar: Ona regulira protok novca, različitim instrumentima može učiniti novac jeftinijim ili skupljim, kratko rečeno: Ona je moćna institucija u državi. To znaju i vlade. Zbog toga one imaju ili bi željele imati kontrolu nad njom.
Jer ako jedna Centralna banka primjerice pola godine pred izbore smanji kamate to bi s jedne strane moglo podstaći ekonomiju, s druge strane kao razultat bi bilo više novca, kamate bi pale - i time se jednostavnije mogu financirati državni izdaci. A novčani darovi pred izbore su san brojnih političara.
Zastrašujući primjer
Usput to se u prošlosti često dešavalo. Jedan od najmračnijih primjera bio je u Njemačkoj nakon 1933. godine. Tada je Centralna banka u Hitlerovom Trećem Reichu pod političkim vodstvom pomogla financiranju rata. Neovisno od takvih ekstremnih primjera moglo bi se primijetiti: Novčani pokloni ipak bi se trebali uzeti - u konačnici oni indirektno koriste građanima.
To bi moglo biti tačno u pojedinačnim slučajevima. No općenito pri jednoj takvoj intervenciji raste inflacija, dakle rastu i cijene - a to onda građani također moraju platiti. K tomu jedan tako stvoren ekonomski rast često nije dugoročan i ispostavi se da je ono što i jest: Prolazno oduševljenje.
Gdje je stabilnost cijena?
U Turskoj se doduše situacija razlikuje, ali je problem sličan: U ovoj zemlji inflacija galopira što život građana čini skupljim. Centralna banka bi povećanjem kamata mogla poduzeti protumjere - i time bi vjerojatno prilično efektivno zaustavila pad svoje valute. Ipak Erdogan to ne želi jer bi to zakočilo privredni rast.
"U Turskoj je upravo uništena stabilnost cijena", kaže ekonomista i ekspert za centralne banke Volker Wieland sa Univerziteta u Frankfurtu. "Erdogan pokušava dalje pogurati ekonomiju, ipak to vodi visokoj inflaciji i valuta naglo pada", kaže Wieland.
Neovisnost kao osnovni uvjet
Negativan primjer ovog ili sličnog postupanja je kod skoro svih centralnih banaka na svijetu doveo do stava da centralne banke trebaju biti politički neovisne. Inače jedan od osnovnih uvjeta da Njemačka prihvati jedinstvenu europsku monetu bio je da sve zemlje-partneri moraju odustati od kontrole centralnih banaka. Europska centralna banka je rezultat tog procesa. Njena osnovna zadaća je održati stabilnost cijena, kao što je i zadatak skoro svih neovisnih centralnih banaka na svijetu. A većina centralnih banaka su definirale da je stabilnost cijena postignuta pri inflaciji od oko dva posto.
Važno: Najveća moguća transparentnost
Kritičari međutim imaju nekoliko zamjerki protiv teoretske ili i realne neovinosti centralnih banaka. S jedne strane po definiciji politički neovisna centralna banka ne može biti kontrolirana politikom. Što onda kada centralna banka provodi lošu monetarnu politiku koja se ekstremno negativno odražava na ekonomiju? Mač neovisnosti ima dvije oštrice.
S druge strane: Znači li neovisnost i neovisnost od demokratske kontrole? Ne sasvim: "Sve dok centralne banke ostaju unutar svog mandata to nije problem. Jer taj mandat - dakle cilj koji centralna banka treba slijediti - je utvrdio parlament", kaže Volker Wieland. K tomu primjerice Europska centralna banka, američki Fed (Federalne rezerve - op.red.) ili i Bank of Japan svoje odluke saopćavaju javno.
Uvijek blizu dva procenta?
Naravno to ne štiti u potpunosti da se unatoč svemu upadne u političku ovisnost. I ovdje postoji vrlo aktualan primjer. Jer kritičari, koji se prije svega često sreću u Njemačkoj, prebacuju Europskoj centralnoj banci financiranje države kroz takoreći stražnja vrata.
U osnovi nulta kamatna stopa i poplava novca stvorena programom kupovine obveznica koji provodi Europska centralna banka vodi tome da su kamate za državne obveznice europskih država veoma niske. To im pomaže da pokriju djelomice velike dugove i čini nova zaduženja jednostavnijim.
Na ovaj prigovor sam Mario Draghi, šef Europske centralne banke, svakih šest mjeseci daje skoro isti odgovor: "Cilj i mandat Europske centralne banke je da se pobrine za stabilnost cijena". On ovo ponavlja skoro kao mantru. I one su, kako kaže, nešto niže, ali u svakom slučaju blizu dva procenta.