Zastare tužbi bh. logoraša i bolna sjećanja na Keraterm

U još jednom u nizu mjesta, na lokaciji gdje su tokom proteklog rata u BiH  počinjeni zločini nad nesrpskim stanovništvom, obilježana je godišnjica stradanja logoraša. Logor „Keraterm"  bio je pored „Omarske" i „Trnopolja" jedan od najozloglašenijih mjesta stradnja. Uspostavljen je odlukom Kriznog štaba Prijedor 24. maja 1992. godine na mjestu prijeratne tvornice keramike u Prijedoru. Do njegovog zatvaranja u avgustu iste godine, kroz logor je prošlo preko tri hiljade civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Do sada je evidentirana 371 ubijena osoba. U masovnim grobnicama Tomašica, Kosa, Stari Kevljani i Jakarina ekshumirani su posmrtni ostaci ubijenih.

Soba broj tri

Mirsada Džolić, silovana je u logoru „Trnopolje“. U „Keratermu“ je ostala bez 28 članova porodice.

„Još tragam za očevim kostima. Našla sam muža 2006, imao je samo 33 godine. Prvi put sam dovela svoje kćerke koje su bile sa mnom u logoru. To mi je najteže. One su propatile muke sa mnom u logoru“, kaže Mirsada, navodeći da je 12 puta bila svjedok u Haškom tribunalu.

Najveći zločini počinjeni su u noći sa 23. na 24. juli 1992. godine. Među logorašima bio je i Jusuf Arifagić.

„Kada čovjek dođe na ovaj dan pred „Keraterm“, sjećanja su bolna. I kada napustite ovaj prostor, sva ona dešavanja, sve one slike iz tog perioda, sva ona tijela koja su ležala u neposrednoj blizini i koja su bila sasječena snagom „osamdesetčetvorke“, sva ta ubistva i sve te torture žive u čovjeku. Nakon toga vam treba par dana da se psihološki stabilizujete“, kaže Arfagić, navodeći da su se najgora ubistva desila u sobi broj tri.

„...kada je za dvije noći ubijeno gotovo 350 ljudi, nakon čega su natovareni na šleper koji se kretao ovom cestom koja je bila obojena ljudskom krvlju. I svaki logoraš koji je to vidio i danas živi sa tim slikama“, prisjeća se Arifagić, koji je nakon zatvaranja „Keraterma“ prebačen u logor „Trnopolje“, gdje je ostao do njegovog raspuštanja.

Presude

Ključni u procesuiranju odgovornih za zločine u Prijedoru, bili su upravo preživjeli logoraši, na šta pažnju skreću u udruženjima koja okupljaju logoraše. Podsjećaju da je do danas po ovom osnovu doneseno više od 50 presuda.

„Ovo obilježavanje je prije svega podsjećanje na ljude koji su na ovom strašnom mjestu okončali svoj životni put. Podsjećanje i na one koji su počinili zločin, jer još nisu procesuirani. Imali smo više procesa za „Keraterm“, ali uglavnom su svi presuđeni po komandnoj odgovornosti, a direktni izvršioci i dalje su na slobodi“, kaže predsjednik Regionalnog saveza udruženja logoraša regije Banjaluka i predsjednik Udruženja logoraša Prijedor 92“, Mirsad Duratović, koji je i sam preživio torture prijedorskih logora.

Haški tribunal je zločine u „Keratermu" proglasio jednim od najstravičnijih zločina koji su počinjeni tokom rata u Bosni i Hercegovini. Posmrtni ostaci ubijenih nakon rata ekshumirani su u nekoliko masovnih grobnica na području Prijedora.

Ratna tortura

Status civilne žrtve rata u Bosni i Hercegovini nije riješen ni 30 godina nakon rata. Različiti zakoni na nivou entiteta usporavaju proces što je dovelo do malog broja prijava. Za donošenje zakona na državnom nivou, kojim bi se tretirale sve civilne žrtve rata bez obzira na nacionalnu pripadnost, nema konsenzusa. Entiteti su donijeli svoje zakone kojima su pokušali regulisati ovu oblast. Međutim, iako zakon u Republici Srpskoj postoji od 2018. godine, njegova primjena je istekla, jer je istekao i rok od pet godina za prijavu koliko je bilo definisano zakonom.

Zakonom je bilo definisano da „status žrtve ratne torture mogu steći svi civili koji su bili izloženi torturi u ratnom periodu od 17. avgusta 1990. do 19. juna 1996, na prostoru bivše SFRJ, pod uslovom da imaju (ili su imali neposredno prije odlaska u inostranstvo) prebivalište na teritoriji Republike Srpske ili Brčko distrikta BiH“. Prema tom zakonu, pravo na mjesečna primanja mogli su ostvariti samo najteži oblici torture i žrtve seksualnog nasilja, te lica koja su u vrijeme torture bila maloljetna, ukoliko im se utvrdi stepen tjelesnog oštećenja od najmanje 20 odsto.

Samo dvije osobe iz Prijedora su do sada ostvarile status žrtve ratne torture. Jedna je preživjela seksualno zlostavljanje, a druga je Mirsad Duratović, koji je u podnošenju dokumentacije dokazao da je bio bespravno zarobljen. Ranije je za DW rekao da je postojao problem prilikom prijave i primjene zakona jer su ga službenici različito tumačili.

„Bez obzira što priložite dokumente dobijete odbijenicu, jer službenici koji rade na predmetu navedu u obrazloženju da iz priložene dokumentacije nije moguće utvrditi da je podnosilac zahtjeva bio žrtva torture, iako u zakonu piše da sama činjenica da ste bili zarobljeni, daje status žrtve“, kaže Duratović.

A druge strane, vlasti u RS su nekoliko puta ponovili da produženja roka neće biti i da je bilo dovoljno vremena, „s obzirom i na broj prijavljenih u ovom periodu". Tada su podsjetili da od 300 lica koliko ih je do sada ostvarilo ovo pravo, 200 ima status žrtve seksualnog nasilja.

Zastara u parničnom postupku

Istovremeno, prijedorski logoraši ranije su podnijeli veliki pojedinačnih tužbi protiv Republike Srpske zbog ratne torture, koje su mahom odbijene. Zbog toga je Savez logoraša BiH upravo sa godišnjice obilježavanja u „Keratermu" uputio apel vlastima u RS, da preživjele logoraše oslobodi sudskih troškova entitetskog Pravobranilaštva.

„Imamo situaciju da logoraši na području Republike Srpske ali i Federacije, danas moraju platiti troškove Pravobranilaštva u vrijednosti od dvije do pet hiljada maraka. Ako već zbog nekih opravdanih ili neopravdanih razloga nismo uspjeli dokazati, odnosno neki ne žele prihvatiti šta se ovdje u Prijedoru dešavalo, hajde da uradimo nešto konkretno, da riješimo logoraše da im ne dolaze više troškovi Pravobranilaštva, jer oni njima sada otežavaju život", kaže predsjednik Saveza logoraša BiH Seid Omerović.

Tužbe za naknadu nematerijalne štete protiv Republike Srpske, prije više od 20 godina podnijelo je na hiljade logoraša. Zbog prakse pozivanja na zastaru u parničnim postupcima tužbe su odbijene, a troškovi postupaka fakturisani logorašima koji su pokrenuli sudske procese.

Iz Evropske unije su početkom godine upozorili sve nivoe vlasti u BiH da hitnim mjerama omoguće žrtvama rata priznanje statusa, podsjetivši da je prošlo više od četiri godine od odluke UN Komiteta protiv torture, a da vlasti u BiH nisu ispunile svoje obaveze. Pozvali su vlasti u entitetu RS da ukinu praksu kojom traže da žrtve rata, kojima je odbijen sudski proces u parničnom postupku, plate visoke sudske troškove. I od vlasti u entitetu Federacija BiH traže hitno sprovođenje Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata.

Prema podacima OSCE-a, naknada štete po ovom osnovu u BiH, dodijeljena je u svega 19 od ukupno 700 presuđenih predmeta ratnih zločina.   

Zločini, počinjeni u Keratermu bili su dio haških optužnica protiv Biljane Plavšić - osuđene na 11 godina zatvora, Momčile Krajišnika - osuđenog na 20 godina zatvora, Radoslava Brđanina - osuđenog na 30 godina zatvora, Miće Stanišića - osuđenog na 22 godine zatvora i Stojana Župljanina - osuđenog na 22 godine zatvora. Za zločine u Keratermu osuđeno je i 9 ljudi iz Prijedora, između ostalih: komandir logora Duško Sikirica na 15 godina, komandir straže Zoran Žigić na 25 godina i stražar Duško Radić (za Kereterm i druge zločine) na 20 godina. 

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu