„Zar ne želiš pobjeći na Zapad?“

Kad je 7. studenog 1989. doista pao Berlinski zid, jedan od njih je bezbrižno provodio odmor u Indiji i nije niti znao što se događa u Njemačkoj. Drugi je sa nevjericom sjedio pred televizorom u svom stanu u Münchenu. Jedan se smijao, drugi je plakao od radosti.

„Da je DDR propao, to je najljepše što se uopće dogodilo u povijesti Njemačke. To je bio najljepši događaj u mojem životu", sjeća se Eckehard Walter. „Jer bez tog zida, Istočna Njemačka nije mogla postojati."

On to najbolje zna: odrastao je u Quedlinburgu, mjestašcu u socijalističkoj Istočnoj Njemačkoj i zapravo je tek tridesetak kilometara bio udaljen od granice sa zapadno, Saveznom Republikom Njemačkom. Ali je znao da je to nemoguće: jedini put je bio iz Mađarske stići Dunavom do Batine u tadašnjoj Jugoslaviji.

Ove jeseni su dva prijatelja ponovno došli na mjesto gdje je počeo njegov vratoloman bijeg i jedva mogu susprezati suze: „To je mogao biti posljednji dan u mom životu. Ali ispunio se san i to bih učinio ponovo", kaže nam dok gleda široki Dunav.

Iza njega stoji Eckhardt Selbach iz Kölna koji mu je tada pomogao u bijegu. Obojica, sad u zrelim šezdesetim godinama života, ne mogu vjerovati u vlastitu hrabrost u onim danima: „Bilo nam je dvadeset i vjerovali smo da smo besmrtni", mogu jedino zaključiti.

More, pivo, Pink Floyd – i veliko pitanje

Prijateljstvo između „građana DDR-a" i nekog iz zapadne Njemačke je zapravo na istoku bilo zabranjeno, a već kažnjivo je bilo i ne prijaviti takvo poznanstvo. No to prijateljstvo se stvorilo potpuno spontano na kampu u Bugarskoj kod Varne. Eckehard i Eckhardt, jedan sa Istoka i drugi sa Zapada nisu se zanimali za politiku, nego su pili bugarsko pivo i zajedno slušali Pink Floyd, Santanu i Franka Zappu.

Ipak, u jednom trenutku se ipak postavilo pitanje: „Zar ne želiš pobjeći na Zapad?" Hoće li? To je bilo pitanje o kojem se nije usuđivao niti razmišljati. Ali nakon jednog tjedna sunca, mora i bezbrižnog prijateljstva sa „neprijateljem" iz Zapadne Njemačke odluka je došla sama od sebe. Naravno da hoće! I to što prije! Jer ubrzo ga čeka služenje vojske u DDR-u, to mu svakako ne treba!

Niti za Eckardta sa Zapada uopće nije bilo dvojbi kako će pomoći svom prijatelju. Ali niti njemu zapravo nije bilo jasno, u što se to upušta. No plan je bio tu i kad se vratio u Köln počelo je razmišljanje, kako da se to izvede. 

Mediji u zapadnoj Njemačkoj su često izvještavali o ponekad spektakularnim uspjesima bjegunaca, ali je bilo i jasno kako to nije lako. U prtljažniku automobila iz Istočnog u Zapadni Berlin? Nekad je funkcioniralo, sad se prtljažnici redovito provjeravaju. Sa krivotvorenom zapadnonjemačkom putovnicom iz Bugarske u Tursku? Teško i komplicirano.

„Moramo nemoguće"

Par mjeseci kasnije su se opet sastali u Istočnom Berlinu i tamo mu je rekao svoje mišljenje: „Moramo to napraviti na skoro nemoguć način: ti ćeš morati preplivati Dunav." Velikih diskusija nije bilo: svaki način je bio opasan, ovaj je barem izgledao moguć. Obojica su počeli sa pripremama: Echhard Walter je u Quedlinburgu odjednom postao gorljiv sportaš i trenirao je svaki dan, a Eckhardt je počeo planirati rutu. Nabavio je i osobne dokumente za prijatelja sa Istoka i razmišljao je kako da u Mađarsku donese ronilačko odijelo – bez previše pitanja tamošnjih carinika.

Na Veliki petak 1978. – te godine je to bilo već 24. ožujka – je Eckhardt Selbach krenuo iz Kölna u pet sati ujutro. 22 sata kasnije stigao je u 1.600 kilometara udaljenu kolodvorsku gostionicu u Pečuhu u Mađarskoj i počeo čekati svog prijatelja. U jedan sat u noći, već kad je gostioničar davno htio zatvoriti gostionicu je Eckehard Walter konačno došao.

Tek kasnije je čuo kako je i on imao mnogo nevolja uopće otići iz DDR-a, ali nam kaže: „Bio sam potpuno siguran da će još doći". Vremena nije bilo mnogo: već slijedeće večeri, u subotu prije Uskrsa oko osam sati uvečer na tihom mjestu uz Dunav kod Mohača je akcija počela. Eckehard je navukao neoprensko odijelo, navukao ronilačku masku i disalicu, čak je zacrnio i lice. I tek kad su tako stajali pred obalom još ledenog Dunava i jednog i drugog je obuzela strava od poduhvata u kojeg su se upustili.

To priznaje i Eckhardt: „Da me je tada netko zapitao 'što tu radite', mislim da bi sve prekinuo i pobjegao glavom bez obzira. Ali me još više bilo strah za Eckeharda koji ne samo da mora u hladnu rijeku, nego upravo čini teško krivično djelo 'bijega iz republike', kako se to zvalo u DDR-u i riskira i život i mnogo godina zatvora."

Sasvim osobit Uskrs

Usprkos svim sumnjama i nedoumicama, krenuli su kako je bilo planirano: jedan u Dunav, drugi autom u nedaleku tadašnju Jugoslaviju. Već unaprijed je zatražio vizu za Mađarsku, tako da nije bilo problema sa ulascima i izlascima u Istočni blok. Tako je stigao u Batinu i sad je počelo najteže: čekati.

Za Eckerharda u rijeci su počeli još teži trenuci. Svaki put kad je čuo kako neki pas laje ili kad je čuo motor nekog čamca, mislio je da će mu srce stati: „Sad je gotovo, sad će te uhvatiti".

A onda je postalo svjetlo kao usred dana: reflektori na granici su osvjetljavali i Dunav. Walter je zaronio, ali odjednom mu je disalica bila puna vode. „Naravno da nisam mogao ispuhati vodu i napraviti fontanu na površini. Tako sam skinuo disalicu i popio svu tu prljavu riječnu vodu", sjeća se svog puta.

Pustio je da ga rijeka nosi, nije se skoro niti micao i pomalo se udaljio od osvijetljenog područja. Opet je bio mrak i znao je da je sad u Jugoslaviji. „Odjednom sam se umirio, otplivao sam do obale, sjeo sam i malo se odmorio", priča nam. Uspio je! Doduše, do mosta u Batini gdje ga je čekao prijatelj je bilo još dobrih desetak kilometara. Posljednjim snagama je i to prešao. Kad ga je tamo prijatelj izvukao iz vode, jedva je mogao pomicati udove, a imao je osjećaj da nema usnice nego komad leda na licu.

Jugoslavene nije briga za dva Nijemca

Usred noći su krenuli iz Baranje prema Osijeku, što dalje od graničnog područja. Polako su se obojica počeli umirivati, pogotovo kad su stigli na „autoput" – i mnogim njemačkim vozačima dobro poznata tadašnja cesta od Zagreba do Beograda. Na sam Uskrs, oko tri sata poslije podne su konačno stigli na granični prijelaz Ljubelj. S jedne strane tunela je granični prijelaz Jugoslavije, s druge je već Austrija.

Imali su sreće: graničare Jugoslavije nije osobito zanimalo još jedno vozilo sa njemačkim oznakama i dva mladića sa (zapadno)njemačkim ispravama – jednostavno su im tek mahnuli da prođu. Njegove isprave iz DDR-a su odavno spalili, umjesto toga mu je Eckhardt donio osobnu iskaznicu jednog poznanika iz Kölna koji je otprilike ličio istočnonjemačkom prijatelju.

Tunel je bio „ničija zemlja" – makar su putnici koji su često prelazili tu granicu i u tunelu mogli znati, kad je počela Austrija: tamo su sve sijalice u rasvjeti tunela bile ispravne (danas je to prije na strani Slovenije). Ali njemačkim prijateljima je to bilo svejedno: „Prošao si! Prošao si! Na Zapadu si!" urlali su. Već u tunelu su počeli trubiti i jedva su mogli savladati sreću i olakšanje. Bez stajanja su vozili sve do Münchena i u tamošnjoj glavnoj pivnici su krenuli proslaviti njihov poduhvat.

40 godina je prošlo od bijega, a 30 godina od nestanka socijalističke Istočne Njemačke. Eckehard Walter je „završio svoju priču sa DDR-om". „Ne osjećam se niti kao Istočnjak, niti kao Zapadnjak nego kao Nijemac", kaže nam. Nema baš nikakvog razumijevanja za nostalgiju koja obuzima neke stanovnike nekadašnjeg socijalizma. „Sretan sam da nema više automobila kao što je Trabant. Ne samo da je smrdio kao kuga, nego je povrh toga bio i odvratan."

Ali sve do pada Berlinskog zida su obojica radije šutjela o svom poduhvatu. Već i zbog toga što nisu htjeli da taj put za bijeg bude zatvoren za buduće bjegunce. To je bilo nešto kao njihov posve osoban doprinos za ujedinjenje Njemačke.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android