Zapis o šolji

Zastane nasred prostorije, ostavi šlic na miru i osvrne se. Nema, čini se, skrivenih objektiva, i nije posrijedi skrivena kamera. Šta bi onda mogao biti drugi racionalan razlog da je pomenuta šolja zgurana u ćošak prostorije i malo zarotirana u smjeru kazaljke na satu? Šta je razlog da se čovjek mora gurat sa zidom da bi normalno pišao?

Ženama je lakše, one bi mogle sjesti, prekrstiti noge kao voditeljice jutarnjih programa, malo se usturiti, pripaziti da se ne prekopicnu, i obaviti šta treba. Ali muškarce, kojima je pišanje sjedeći zamislivo koliko i trčanje ležeći, ovdje treba osloboditi odgovornosti za promašaje.

Zašto bi iko u državi cijenio diplomu više od toalet-papira?

Da u Sarajevu, u starom gradu, u Mahira u komšiluku, u hotelu, u prizemlju, u nužniku ima GSM signala, vrli pišac neki bi sad okrenuo arhitektonski fakultet i nadležnog/nadležnu za doktorske titule i zvanja pitao zašto se wc šolje prave u obliku elipse a ne u obliku kruga, kad već njegov/njen/njegova/njena kolega/kolegica dopušta ovakve duchampovštine, bilo kao projekant/ica, bilo kao inspektor/ica? Zašto bi iko u ovoj državi cijenio diplomu više od toalet-papira, kad inžinjeri i inspektori tjeraju ljude da piške ko cuke, s nogom podignutom na zidne pločice?

Pita jednom tako jednoga vrli pišac neki

A kud je ta šta je ta da prostiš

Čija li je ta

Odakle je ta

Šolja

Rekti

A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:

Šolja da prostiš jedna takva imade

I tijesna i bijesna da prostiš

I bajna i sjajna

I k tomu još

Da prostiš

Inokosna

Od

Uma

Za malo para puno muzike

Nadležni, kad bi takvog bilo u procjepu između teorije i prakse, sigurno bi vrlog pišca uputio na investitore i izvođače, jer poznato je da su oni najveći dušmani arhitekture. Oni štede, zakidaju, potkradaju, muljaju, prepravljaju, i na svaki drugi način nastoje da obesmisle dostojanstvo arhitektonske profesije. Oni traže za malo para puno muzike. To što nema više ni reda ni ukusa, što se grad ne vidi od reklama, što veliki priječe malima pravo na sunce i pogled, što ruine usred grada dvadeset godina bazde po đubretu i smeću, što se gradi divlje i nasilno, to nema nikakve veze s arhitekturom. Ona se bavi važnijim stvarima: predmjerima i predračunima, konkursima i tenderima, procentima i avansima, lobiranjem i burgijanjem; kvalitet i dostojanstvo stanovanja i življenja nisu u njenom fokusu.

Uvijek može gore, deviza je neimara u fušeheru.

Zato, da nije u starom gradu, u Mahira u komšiluku, u hotelu, u prizemlju, u nužniku, nego u muzeju ili galeriji moderne umjetnosti, upućeni posjetilac ne bi u njoj vidio šolju nego redizajn Tvrtkovog prijestola.

Autor: Nenad Veličković

Odgovorna urednica: Marina Martinović